Zavedi me!🔚

Trinaesto poglavlje

Moskva

I dalje osjećam njen miris na sebi, okružuje me poput zraka, lebdi ispred mojih očiju. Samo malo da pružim ruku i dotaknuo bi njenu sjenu. Smijeh to je ono što se u pozadini dešava, njen predivni smijeh.

Kad se smije kao da svaki cvijet, procvati. Kao da odjednom sunce izađe i obasja moju hladnu kožu. Njena duga kosa okružuje njeno predivno lice, dok joj lagano leprša na vjetru. Bijela duga haljina krasi njeno tijelo, i iskreno izgleda kao najljepši anđeo. Tako mi je blizu, ali opet tako daleko

Pruža ruku prema meni i znam želi da joj uzvratim. Želi da joj se pridružim tamo gdje je krenula.
Moja se ruka sama od sebe podiže, u meni sve gori da dodirnem njenu kožu, ali umjesto toga licem mi se razlije hladnoća.

Voda mi ulazi u svaku poru mog lica i pokušavam povratiti svijest. Pokušavam doći do zrak koji mi je prijeko potreban. Ali sve nestaje, nestaje njen osmijeh, nestaje njena kosa, njeno lice, blijedi kao slika ispred mene.

Posežem za njom ali moja ruka ne dotiče njenu, njene sjene skoro da više nema. Ostale su samo oči da me podsjete šta sve mogu izgubiti, da me progone da nastavim dalje.

- Dobro jutro uspavana ljepotice! - njegov glas je kod mog desnog uha. Ostajem miran i napokon shvatim moja mašta je podivljala. Doživio sam blaženi trenutak raja, a sada mi je sve oteto. Osjećam se kao da sam izgubio sve na svijetu. Ovaj gubitak boli više nego ozljede na mom tijelu.

- Tyler, Tyler, Tyler! - polako izgovara moje ime dok hoda oko stolice.
- Znaš sve bi ovo davno završilo da si mi rekao sve podatke!

- Jebi se! - otvorim oči i pogledam u starijeg čovjeka. Stoji ponosno kao kralj u tamnom odijelu, dok ispred vrata stoje četiri čuvara, a pretpostavljam da ih je vani još više.
- Sinko glup si! Izgleda da te briga za svoj život! - odmahuje glavom dok i dalje hoda ispred mene.

- A koliko te zanima tuđi život? - trnem u sebi i strah me da će vidjeti moj strah. Bojim se da mi ne prijeti uzalud.

- Znaš, sinko kad smo te drogirali, jako puno si buncao o jednoj ženi. Baš me zanima koliko ti vrijedi njen život.

Uporno ga gledam i ne trepćem nikako, dok u meni sve bukti. Najradije bi skočio s ove stolice i stavio ruke oko njegovog vrata. Sve bi dao da sad nisam zavezan. Ali ostajem miran, trudim se imati kontrolu nad situacijom.

- Tyler ne razumijem te, otac te je najviše mrzio. Tebe je krivio za Eleninu smrt i ti sad ne želiš mi predati podatke! I slobodan si čim to učiniš!

- Da li ti ja stvarno izgledam toliko glupo? - drsko upitam, te gledam kako se njegovim naboranim licom razvlači osmijeh. Znam čim bi dao sve što želi od mene, ubio bi me iste sekunde. A to ne mogu dozvoliti. Moram se još boriti. Moram svoju maštu dovesti u realnost.

- Da ti ispričam jednu priču?!
- Ne hvala ne treba!
- Tyler svejedno ćeš slušati, nije kao da imaš prečeg posla! - glasno se nasmije svojoj šali.

- Ja sam Dimitri Orlov, recimo da smo daleki rod. Tvom sam ocu bio dugi niz godina potrčko, riješavao sve što se moralo riješiti. Ako me razumiješ!? Bio sam mu desna ruka, i onda BUM! Kopile umre i ostavi sve svom sinu kojeg je najviše mrzio! Ironija života!

- Ne vidim razlog otmice, drogiranja, i premlaćivanja mene! Ako si mu bio desna ruka nisi li sve trebao znati o poslovima mog OCA?

Njegovo lice se smrkne i priđe mi jako blizu.
- Tvoj otac je bio gad! Volio je jednom i to tvoju mater, kad je ona umrla sve u njemu je umrlo s njom! Znaš samo jednom je pokazao kajanje za vama, i to nakon vašeg bijega! Tada vas je spasio Gabriel koji je hvala Bogu sad na nebu! Ali nikome nije vjerovao kad se ticalo njegovog posla! Pa čak ni meni!