Zavedi me!🔚

Dvadeseto poglavlje

Pet dana kasnije

Atilla

Trznem užasno glavom na desno i bol me presiječe u cijelom tijelu. Ovo je već peta noć da imam ovakve noćne more, od njih ne uspijevam prespavati ništa. A i dosta mi je ove usrane bolnice najradije bi išla kući.

- Ljepotice uredu je, spavaj ja te čuvam. - taj glas, jednostavno je neodoljiv, u meni izaziva trnce od glave do pete i tako poželim otvoriti oči i vidjeti kome pripada.

Uvijek je ovdje u trenutku kada spavam, on je kao moj osobni anđeo čuvar i nakon ovih riječi, u posljednjih pet dana uvijek mi san na oči dođe tako lako jer znam on je tu, on će me čuvati od svega to osjećam. Ali ova noć je drugačija, ove noći želim znati više o mom zaštitniku pa kada otvorim oči i ugledam njegovo lice blizu mog, kada se naše oči sastanu kao da na trenutak sve stane.

Kao da sve oko nas nestane i dok se gledamo postojimo samo ja i on, preko njegovog lijepog lica pređe lagani osmijeh. Njegova brada je kratko ošišana, dok jaka muška čeljusti se i dalje ističe. Tako poželim dirnuti njegovo lice samo da bi vidjela da li je stvaran.

- Tko si ti? - tiho upitam dok njegovo lice obasja još ljepši osmijeh. Leptirići više ne letaju mojim tijelom oni lude i divljaju i cijela utruba mi se stisne od njegovog intenzivnog pogleda.

- Ja sam tvoja sadašnjost i budućnost! - srce će me izdati i onaj trenutak kada monitor počne očitavati moje ubrzano srce on samo na sekundu okrene glavu prema njemu, a zatim me pogleda s vatrom u očima.

- Vidim tvoje srce me već zna! - prekinem kontakt s njegovim očima i okrenem glavu na drugu stranu. Njegov miris napada moje nosnice i nadgriza moj mozak, toliko bi žarko voljela da mogu pobjeći. Sakriti se od njega i razmisliti o svemu, ali zakovana sam za ovaj krevet.

- Imaš predivne oči, tako bi se rado izgubio u tebi, daješ mi snagu da nastavim dalje. A jebeno te znam pet dana!

- Ne, ne znaš me nikako, i tih pet dana sam bila u nesvjesti! - glasno se nasmije i odmakne od mene. Te sjedne na stolicu koja je uvijek pokraj mog kreveta. I na njoj se je izmjenjalo toliko ljudi u ovih pet dana, da jedva čekam samoću, jedva čekam uzeti svog malog psa i nestati od svih.

- Moj pas! - trznem se kada se sjetim Lily i pokušam ustati.
- Ja sam to riješio! - okrenem glavu prema njemu i bijesno ga pogledam.
- Bio si u mom stanu?!
- Šta misliš tko ti je donjeo odjeću! Volim tvoj doljnji veš, vidi se po njemu da si vražica!

Zacrvenim se i zatvorim oči, koji mi je vrag u vezi sam, imam dečka kojeg krijem kao oči u glavi. I sada dođe stranac i drama mi svijet kao nitko do sada.

- Imam dečka! - okrenem glavu i vidim da se je ukočio. Ali njegove oči govore drugu priču i nagne se u stolici te na svoja koljena stavi ruke. Mišići na rukama dolaze do krajnosti i majica na njemu se napne do pucanja. Slina mi odmah krene na usta i pokušavam sakriti koliko me njegovo tijelo napaljuje, koliko njegove riječi u meni bude nešto.

- Mi to lako riješimo!
- Kkkako? - mrzim svoj glas jer me izdaje ali još više mrzim sebe jer sam morala postaviti to pitanje.
- Prekinuti ćeš s njim i biti ćeš samo moja! - gutam pljuvačku jer me malo strah kada kažem da to zapravo nije moguće.

- Ne, ne mogu prekinuti s njim! - njegov pogled se mijenja u bijes i povučem se na rub kreveta.
- Je ga voliš? - kimam glavom kao luda i vidim da ga baš i nisam uvjerila.

Podigne ruku i nježno dodirne prstom moju kožu na ruci, cijelo tijelo se naježi od njegovog dodira i njegovo lice obasja osmijeh.
- Koga lažeš? Mene ili sebe draga? - prstom se penje po mojoj cijeloj ruci dok ne dođe do mog uha te pomakne moju kosu iza njega.