Zavedi me!🔚

Dvadeset - prvo poglavlje

Sjedim u autu i gledam u malu kolibu ispred sebe. Svijetla su upaljena i polako se iz dimljaka na krovu puši. Tako bi žarko želio uletiti unutra i ozlijediti onog što se kao pas krije tu. Ali sjedim mirno i čekam Jasona.

Pet dana ga ja i Eliot tražimo, mislio je da se može od nas skriti. Ako treba otputovali bi na kraj svijeta da ga nađemo. Spustim se u sjedalu onaj tren kada još jedni farovi osvjetle mrki mrak, te se auto zaustavi ispred kućice.

Podignem se i provirim kroz volan, u trenu kada se vrata otvaraju i iz novog audia A8 izlazi stariji čovjek plavkaste kose i odmah se vidi da je sve skupo na njemu.
- Uh došao mu je tatica! - bijes struji mojim tijelom i drago mi je što ću jednim udarcem dvije muhe riješiti.

Lagano kucanje na mom prozoru me cimne te okrenem glavu i ugledam poznato lice. Otvorim vrata i izađem van. Jason je u punoj vojnoj spremi, i sažalim se na tren nad ovih Henryima.
- Kakva je situacija? - Jason mi se tiho obrati.
- On je unutra došao je s dva zaštitara a sada je i tatica stigao, on je doveo jednog tjelohranitelja.

- Ima da mu jebem mamu? - bijes zrači iz svake pore na njegovom tijelu.
- Jesi siguran? Ja baš i nemam volje za diranje tako starije dame. - njegov pogled se zaustavi na meni i gleda me kao da sam pao s marsa.

- Večeras si nešto komičan Tyler! Okani se tog nije mi do smijeha!
- Bez smijeha nema dobre akcije?!
- Jebi se i ti i te tvoje poslovnice!

- Šta je bilo Jason? Zašto si takav? Atilla će biti dobro prima protuotrov, ali koliko moraš biti retardiran da ju otruješ zmijskim otrovom. Mislim toliko je drugih otrova koji ubijaju odmah.

Istog trena njegova šaka se omota oko mog vrata i malo me podigne od zemlje. Uzima mi nasilno dah i trudim se smiriti svoje tijelo koje polako napada panika.
- Jebeno razmisli da je to mogla biti Selina, prije nego otvoriš svoja usrana usta.

Ispusti me na pod i tada shvatim s ovim Jasonom se nevalja zajebavati. Pa začepim svoja usta, ustajem s poda i pratim ga dok brzim korakom ide prema maloj kolibi. Ne zastaje, ne gleda kroz prozor unutra, već kao jebeni rambo nogom ruši jebena vrata i uleti unutra podižući pištolje u zrak.

Zakoračim za njim unutra i ugledam tri pištolja upereni u nas, stariji i mladi Henry tresu se kao prut od straha. Dok trojica nabildanih debila u šoku gleda prema nama.

- Tko ste vi? - upita jedan od tjelohranitelja i obojica osjetimo nesigurnost u njemu.
- Došao sam ovim pizdunima naplatiti njihovu grešku života! - glas od Jasona ne prepoznajem, toliko je hladnoće u njemu da i meni stvara jezu u tijelu. Sreća pa sam na dobroj strani trenutno i osjećam se bar malo sigurno te odšetam u kut prostorije i sjednem na kauč.

Pogledam oko sebe i primjetim da je koliba mala ali slatka, napravljena je od punog drveta i jako malo stvari se nalazi u prostoriji. Osim kauča na kojem ja sjedim tu je manja fotelja te plazma na zidu. Iza njih vidim stepenice i pretpostavljam da idu u spavaću.

- Spustite pištolje ako želite preživjeti, jer nemam ni milosti ni strpljenja za vas.
- Ja da sam na vašem mjestu poslušao bi, jer on je malo lud! - prstom im dočaram kod sljepoćnice izgovorene riječi.

- Nas je više! Ti smradu spusti pištolj! - drugi nabildani debil se javi i u to trenu primjetim da Jason podigao palac u zrak, sekunda kasnije kroz staklo prolazi metak i zabija se u nabildanog debila. Od siline udarca snažno pada na leđa i više ne napravi ni jedan pokret. Mrtva tišina se spusti na nas i čujem samo teška prestrašena disanja.

Odmah znam tko je na brdu, jedna jedina i najbolja snajperica koju sam imao prilike upoznati Amely Reed. Koja vuče tragediju za sobom i dosta puta sam joj pomogao da pročisti svoj nered u osveti i znam sigurni smo obojica u njenim rukama.