MORE • Ante Rebić •

1.

~Mi smo stalno negdje išli, ali nismo bili isti. Ja sam išao da vidim, a ona da ode.~

Deniz/
"Deniz, vataj ovu ribu!"derao mi se najbolji prijatelj Stipe dok smo lovili ribu u Makarskoj.
Spretno sam uhvatila tu ribu i stavila ju u kantu među ostale.
"Smračilo se, Stipe. Ajmo doma."vikala sam da me čuje, ipak je bio na drugom mulu.
"Krećemo."rekao je i stavio kapuljaču od kabanice na glavu. Kiša je lila kao iz kabla. Napravila sam isto što i on pa smo krenuli.
Došli smo do obližnje lokalne trgovine gdje inače prodajemo ulovljenu ribu te sam stavila sić na pult.
"Evo, šefe."kažem i pogledam u Boška Rebića. On je, kao i mi, iz Vinjana. Ali, kao i mi, radi u Makarskoj.
"Oo, mala. Ća ste mi lipoga danas uvatili?"upita veselo, a ja se nasmješim. Taj čovjek je uvijek bio vesel i nasmijan, pozitivan i pun energije. Ponekad mu zavidim, sve ga u životu zanima i svemu se raduje. Ja nisam takva, moja jedina ljubav je more. I zovem se More. Kad je moj otac htio da se zovem tako, mještani su rekli da je glup, i da je sramota dati kćeri ime "More" pa je tata tražio tu riječ na drugim jezicima, i na turskome mu se svidjelo. Deniz mi je ime. Zovem se More.
"E, barba Ante, nije bilo danas previše radi kiše...Par lubina i škarpini...Jel dosta?"pitao je Stipe a ja sam razgledavala već poznatu trgovinu.
Za oko mi je zapela jedna ogrlica, srebrnih okova a u sredini ravni izbrušeni kamen plave boje. Oni su nešto pričali, a ja ništa nisam slušala, taj medaljon me u potpunosti očarao.
"Sviđa ti se?"čula sam poznati glas i naglo sam se okrenula. Od nikud se stvorio Ante Rebić. Sin barba Boška. Iskreno, Ante sam se uvijek klonila. Ja sam bila dijete koje je vječito bilo na obali i u moru, a on je bio dijete koje se strogo držalo kopna i nogometnih terena. Iako sam ga oduvijek potajno gledala, smatrala sam da nije fer da ima onakvo more od očiju, a prezire ga. On je oduvijek bio ženskaroš, sve cure su ga htjele, a on je uvijek birao samo najbolje...Uglavnom droljice koje nisu znale reći 'ne' i nisu imale svoje ja.
"D-da."rekla sam i hitro navukla kapuljaču na glavu i izjurila iz trgovine. Ne želin ga gledat, kreten glupi umišljeni.
Šetala sam prema kući, no osjetila sam nečiji stisak na svojoj ruci pa sam se trgnula. Okrenula sam se i ugledala ponovno isto lice.
"Deniz jel tako?"pita.
"Je."kratko odgovorim.
"Lipo ime imaš. More, a?"prokomentira.
"Oho, neko je znalac turskoga."kažem iznervirano i krenem dalje, no on me i dalje slijedi.
"Ah, moran se malo pohvalit. Lipo si to zapazila mogu ti reć."rekao je ponosno. Promrljala sam kreten ne zaustavljajući se.
"Tribaš nešto il?"pitam iznervirano kad smo već došli do stanice za Vinjane.
"Donija san ti nešto."rekao je a ja sam se okrenula.
"Ne triba mi ništa tvo-"išla sam završiti, no on je izvadio onaj medaljon.
"Daj da ti ga stavin."rekao je pa se dosjetio. "Medaljon."ispravio se. Pervezni idiot.
"Zašto si ga meni odlučija poklonit?"pitam, ja se, za razliku od njega, znam izražavati.
"Pa eto, on se sviđa tebi, a ti meni."rekao je a ja sam prevrnula očima.
"Slušaj me ti, Rebiću! Ja nisan neka od onih tvojih fufica i na to zaboravi...Čestitan ti na uspjehu sa svjetskoga a sad me ostavi."rekla sam i nastavila koračati.
Došla sam ispred kuće no on je i dalje išao za mnom.
"Šta ti oćeš više?"pitala sam smireno.
On mi se približio i počeo mirisati okolo.
"Šta ti mater kuva? Smrde mi škampi."prokomentirao je. Ne mrsnen li ga sad, neću nikad.
"Mrsnit ću te, konju konjavi."rekla sam a on je počeo gromoglasno smijati.
"Mogli bi večeras u šetnjicu obalon?"pitao me.
"Moga bi ti pojist moju šaku."rekla sam i ušla u kuću njega ostavivši ispred.
Bila sam u osnovnoj školi kada su aktualni bili Pokemoni i žetoni koje dobiješ u smokiju. Skupiš dva, tri. Onda skupiš još deset, a nakon nekog vremena imaš pune ruke žetona koje nosiš kao neko blago. Prije škole, pod odmorom i nakon škole razmijeniš dupliće s onima koji imaju žeton koji ti nemaš, a nemaju žeton koji ti imaš i to je to valjda. Tada mi je na svijetu bio najdraži jedan dječak, zvao se Marko. On nije skupljao žetone, ali je zato učio svirati gitaru, uvijek pričao zanimljive priče, puno se smijao, bio pametan i volio pse i more.Djevojčici u meni ni danas ne treba više od toga.
Jedan dječak imena Ante, u tom me periodu pitao da mu budem cura. S onom jednoznamenkastom brojkom taj je pojam meni zvučao strašno. Stajala sam ispred njega na obali i disala brzo, tražila sam način za pobjeći. Trčati nisam mogla, znala sam da bi me prestigao. Ušla sam u more i počela plivati na drugu stranu obale u odjeći. No, plivao je i on za mnom. Izašli smo skupa na neku obalu a on je izvadio iz đžepova žute žetone.
"Ja iman Pokemon žetone. Evo ti."rekao je zbunjeno i pružio mi, misleći da ću mu biti cura ako on nesto ima, i to nešto meni da.
Tu je valjda sve krenulo krivo, još dok smo bili djeca. Jer često su mi od tada muškarci govorili što imaju, kao i on tada. Da je Ante rekao da ima ogromno srce, široke ruke za utočište, a ne žetone, možda bih ga danas više cijenila. On sada nudi vikendice, kuće, auta, jahte, brodove, a ja bih samo bosa sa nekim koračala po travi, sjela uz more, zagledala se u oči i slušala. Ne ono što netko ima, već ono što netko je.