MORE • Ante Rebić •

12.

~Jel ti žao što si tako zao, za male pare ti ljubav dao i nisko pao baš se zabrljo, prevarama sve isprljo...~

Deniz/
Stipe i ja smo se prepirali cijelim putem.
"Još ga voliš, Deniz. Priznaj!"derao se na mene.
"Da, volin ga! Jel ti sad lakše?!" Vratila sam mu istom mjerom.
"Ne mogu virovat da si toliko glupa, da si se stvarno zaljubila u tu životinju."rekao je razočarano, a ja sam samo odmahnula glavom i udaljila se od njega.
Spustila sam se na plažu i vidjela Antu. Odmah sam se okrenila i mislila otići, ali čula sam poznati glas kako me doziva. Također sam čula i korake iza mene, a nedugo zatim i stisak njegove ruke na mojoj nadlaktici. Okrenula sam se u njegovom smjeru i dobro ga promotrila.
"Šta želiš od mene?"pitam pomalo umorno. Nemam više snage igrati se snjime mačke i miša. Ako se toliko voli igrati, eto mu. Pobijedio je.
"Deniz, ono šta san oduvik jedino tija. Tebe."rekao je.
"Koga više lažeš?! Kako se nisi umorio od svih tih igara i laži?! Nisan kao ti, svati!"počela sam se derati, živci su mi jednostavno popustili. Vidite što Ante napravi čovjeku.
"Deniz, ono san napravija iz inata, znaš i sama da san glup. Al isto tako i ja znan da me voliš."rekao je i izvadio moju oproštajnu poruku iz hlača.
"Znaš Ante, jedan mi je mudri barba davno reka da nije sve šta volimo vridno ljubavi."rekla sam. Još sam ga malo promatrala prije samog kraja.
U ponorima tih lijepih plavih očiju ležale su neslućene dubine. O njima nevješti promatrači nisu znali ništa. Sažaljevala sam ih. Svih njih koji su ga voljeli, a nikad nisu zadrhtali pred tim beskrajnim plavim mrakom. Jednom sam sve u njima izgubila, ali ne žalim. Jer ljubav radije umire nego da životari. Osjetila sam da je stisak na mojoj ruci oslabio, i da se njegovo tijelo pomaklo od moga.
"Stani! Ne miči se!" Povikala sam ozbiljno, a on me upitno pogledao.
"Izgledaš lipo na ovom svitlu, pusti me da te zapantin."dovršila sam.
"Da me zapantiš?"zbunio se.
"Da. Ko zna, možda te sada gledan posljednji put."rekla sam i nestašno se nasmijala te rukama prošla kroz njegovu kosu, pokušavajući time ublažiti težinu vlastitih riječi.
"Deniz, nikad te više neću pustit."rekao je i čvrsto me zagrlio.
Odmakla sam se iz zagrljaja i ponovno ga pogledala u oči.
"Ni ne tribaš me pustit, otić ću ja sama."rekla sam odlučno i dalje gledajući ga u njegove vizantijsko plave bisere.
Pustio mi je ruku i otišao. To i jest najbolje za nas oboje. Previše sam teških riječi izgovorila da bi mogli ostati onakvi kakvi smo bili.
Sjela sam na plažu i promatrala valove.
Voljela sam valove. Voljela sam more pred oluju. Voljela sam ga u jesen, u zimu, u najhladnijem trenutku - pred samo svitanje. Voljela sam ga kad je bilo mutno i zlosutno, uzburkano i nepredvidljivo. Isto je bilo i sa ljudima. Voljela sam oštećene, pomalo nepristupačne osobe koje se u očima skrivale neku tamnu dubinu, možda čak i bol. To je bila moja vrsta ljudi. Zato sam cijeli život isplovljavala iz sunčanih luka u olujna mora. Ali se nikad nisam plašila talasa. Ne. Oni su me uvijek nosili mojim ljudima. Anti.