MORE • Ante Rebić •

3.

~Netko ima cijenu, a netko vrijednost. Zato se ljudi i razlikuju.~

Ante/
Kad provodite vrijeme sa Deniz imate osjećaj kao da je vrijeme stalo. Kao da si ostao u prošlom vremenu, gdje su ljudi bili sretniji, voljeniji, bezbrižniji... Gdje ljudi ne gledaju tko što nosi, i tko ima koliko...Nekako si sretniji kada je ona tu.
Volio bih da mi da priliku. Da joj dokažem da nisam onakav kakvim me ona smatra. Istina, nekad sam pravi kreten, ali za nju bi i more prešao.
Šetao sam kući kad mi je mobitel zazvonio. Na ekranu je, kao i obično, bio nepoznat broj. Nitko osim moje obitelji i prijatelja nije vrijedan da ga memoriram.
"Alo."javim se.
"Ante, dušooo...Sinoć nan je bilo vatreno, mogli bi to ponovit večeras?"pitala je neka ženska pištavog, odvratnog glasa. Ako san i ovu jeba jebat ću si mozak.
"Ne. Odjebi."kažem i poklopim. Možda me Deniz odbija upoznati baš zbog ovoga. Moram se promijeniti, i to hitno.
Došao sam kući i legao na krevet.
Zatvorio sam oči i zamišljao Deniz.
Njene oči me zaljubljeno posmatraju a njene usne čekaju moje da ih poljubim.
Aj dosta, to se neće ostvariti.
Nervozno sam puhnio i ustao se sa kreveta. Ne znam što da radim, nikad me ni jedna žena nije odbila.
Spremio sam se ponovno i krenuo prema njenoj kući.
Neće ić ovako, mora bit moja.

Došao sam do njene kuce i bez da sam pokucao uđem. Sjedila je za stolom tužno gledajući u svoj tanjur mljackajući hranu na njemu svojom viljuškom. Uopće me nije pogledala, iako sam uvjeren da je čula da je netko ušao u kuću.
"Deniz."rekao sam tiho i dalje stajući kraj vrata.
"Deniz, pogledaj me."rekao sam i došao do nje pa kleknuo. Pogledala me, a ja sam vidio njene oči pune suza. Toliko su natopljene da mislim da joj je sve mutno i da me uopće ne vidi.
"Ne mogu Ante više, ne mogu."rekla je i jedna suza joj je pala niz obraz.
Tek tada sam vidio rane i ožiljke po njenim rukama.
"Deniz...Ko ti je ovo napravija?"pitam nimalo nježno. Dapače, ne sjećam se da sam ikad bio ovako ljut.
"N-nije bitno. Samo mi pomozi da pobignen."rekla je tiho i dalje olačući. Povukao sam ju u zagrljaj i jako stisnuo.
"Pakiraj se. Večeras napuštamo Vinjane."rekao sam joj, a ona me zahvalno pogledala i kimnula.
Pomogao sam joj da pokupi stvari, kojih je zaista bilo malo. U jednu torbu za trening je stala sva njena odjeća i sve što je htjela ponjeti sa sobom. Malo se smirila, pa je kad smo završili sjela na svoj krevet gledajući mene kako stojim ispred nje.
"Slušaj, Ante. Ne tražin od tebe puno, i stvarno ti fala. Možeš me odbacit auton negdi do Splita a ja ću se sama snać dalje...Prvi autobus za izvan države."rekla je a ja sam ju pogledao u stilu 'jesi glupa ubij se'.
"Nema šanse. Ideš smenon u Frankfurt."rekao sam. Zapravo, naredio sam. Vidjela je da tu nema rasprave pa je samo kimnula i ušutila.
Sjeo sam do nje i pogledao ju.
"Reci mi ko ti je ovo napravija."rekao sam ozbiljnim tonom.
"Stipe."rekla je a ja sam ostao u šoku.
"Stipe?"pitao sam nadajući se da sam krivo čuo.
"Da."rekla mi je tiho.
"Koliko to već traje?"pitao sam.
"Godinama...Ni ne sićan se kad je počelo. Vjerojatno kad se počea opijat."rekla je bojažljivo.
"Zašto to trpiš već godinama?"pitam.
"Znaš ti zašto."rekla je i pogledala me.
I znam. Nije imala izbora. Nije bilo šanse išta drugo.
Kimnuo sam glavom i zagrlio ju. Nisam očekivao da će mi to dopustiti, ali čuda se događaju.
"Idemo večeras, spasit ću te."rekao sam joj.
"Virujen da oćeš."rekla je tiho i naslonila glavu na moje rame.
Zaista sam u šoku. Ali drago mi je.