On jedan smeđokosi bad boy s prekrasnim plavim očima, a ona pak ovaj puta jedna tvrdoglava bad girl
Gdje ce ih sudbina odvesti i hoce li promijeniti svoj način života zbog njega...
U ovoj priči anđela i vraga sudbina ima veliku ulogu.
...
Budim se u nečijem zagrljaju, a taj neko tako dobro miriši. Pokušavam shvati ko je to, ali stanem kada shvatim da sam obučena samo u neki duks koji mi je kao haljina i osjetim da je to muški duks i miriše jednako kao dečko u čijem sam zagrljaj. Znači taj duks mi je bio dugačak, a hlačice nisam imala na sebi👇
Oops! Bu görüntü içerik kurallarımıza uymuyor. Yayımlamaya devam etmek için görüntüyü kaldırmayı ya da başka bir görüntü yüklemeyi deneyin.
To me tako zabrinulo jer ne sječam se da sam se sinoć skinula znači netko je drugi. Pokušavam se sjetit šta je sve bilo sinoć
[povratak dan prije]
Učitelj me je poslao u to sranje od učionice, a ja ne znam ni di se to nalazi
"mala, nešo si se izgubila" kaže, a meni stvarno treba pomoć
"jojj, samo ovaj puta. Molim te hoćeš mi pomoći da dođem do tog sranja di treba ići" za molim ga lijepo
"neznam možda hehe" kaže, a ja poludim
"šalim se, ali znam kako ćeš mi se odužiti za ovo" ma da ne bi znam ja šta on misli
"molim, a kako to" kažm, a znam šta misli samo se pravim luda
"jedan lijepi filmski maraton u učionici i onda u sobi" kaže, a ja ako nisam promjenila 55 boja u licu jer stvarno nisam očekivala takav odgovor
"pff s tobom nikad nebi ništa gledala, a i sigurno imaš loš ukus za filmove" kažem jer nisam vjerovala u to šta govori
"pa dobro vidjet ćeš kada ti bude dosadno molit ćeš me da gledaš sa mnom" kaže i ja shvatim da je bio ozbiljan, ali nema veze ja ću po svom
" ne brini meni neće biti dosadno, a i da bude naći ću zanimaciju" kažem samouvjereno
Ušli smo u učionici koja je bila nalik manjem dnevnom. Ogroman TV kauč, neke police, pipa jedna i neš za hranu, ali je sve prazno očito si trebaš sam donijet. Gledam tj. Zujim po učionici sva izgubljena i tako je hladno, ali neka nazvat ću nekoga da mi donese nešto za presvući.
Baš u tom trenu mi za zvoni telefon, a ja odem u kabinet da me baš Marko ne sluša jer nema potrebe za time, a ja sam tako emotivna da ću se garant raspalakat i nebi da on to zna. Javim se i tada shvatim da je to moja mama
"božee, Emily, ne znaš kako mi fališ. Joj kuća je tako pusta bez tebe" kaže i već osjetim kao da plače
"fališ i to meni jako, ne znaš koliku sam grešku učinila što se nisam suzdržala da ne prebije onu Jelenu" kažem već na rubu i zna da još sitnica i puknit ću jer ja sam prije znala plakat satima i onda zaspat tako uplakana jer bi mi onda bilo lakše
"joj budi dobra nemoj pravit probleme, a zašto si tako tiha nije valjda neki dečko tu"
"da hoću, ne sve je uredu samo Mia spava u sobi pa sam malo tiha, ma ne mama nije dečko-kažem kroz lagani smijeh jer zapravo ja se skrivam od dečka, tog trena sjetim se glupog Tina - joj mama ne mogu ja ovo znaš i sama da sam u našoj školi bila ono poznata, ali ne želim to biti i ovdje" kažem i nekako se suzdržavam da ne zaplačem
"pa šta je bilo srećo, jel ima problema" kaže i osjetim da je zabrinuta
"pa nemam baš problema nego se svi dečki ponašaju prema meni kao da sam im igračka i znaš bio je taj jedan super full zgodan dečko, ali se ispostavilo da je jedan umišljeni kreten koji me samo hoće pojebat prije svih drugih- tu sam već gotova i plačem kao bi dala, a molim boga da Marko ne čuje. Zapravo sam mislila na njega kada sam mami pričala jer sam stvarno mislila da je drugačiji
"joj srećo mamina nemoj plakat nije ti to dobro" kaže a već sama plače
"okej neću plakati obečajem, ali znaš da nakon onoga s Tinom samo želim normalnog dečka, ja se možda ponašam kao bad girl ili neka kurvica, ali to nikako nisam " kažem i već me briga ako Marko nešta i čuje
"ali nisu svi kao on, znaš možda i taj tvoj egoista nije loša osoba a to ga tjeraš od sebe, obečaj da ćeš mu dati šansu" kaže, a ja želim samo što prije prekinut ovaj poziv jer ne mogu više
" da mama, ajde sada moram ići Mia se probudila" kažem i pozdravim se s njom.
Kad sam poklopila tek sam se onda rasula u 1000 komadić, naslonila sam se leđima na zid i spustila dolje te za plakala kao neka beba. Nakon toga ne sjećam se ništa puno znam da sam razmišljala o maminim riječima dok nisam zaspala u suzama, a dugo nakon toga - kad sam se već bila smrznula jer je na podu hladno- netko me podigao u naručje. Samo sam se privukla bliže toj osobi jer mi je bilo hladno. Nakon toga jedino što se sjećam je da mi je netko nešta govorio i onda sam se ovdje probudila
[poratak u sadašnjosti]
GLEDAM I NE VJERUJEM ja sam u MARKOVOM zagrljaju, ali kako zašto, o ne samo da nismo ništa sinoć radili uff ne ovo je lošee
-- - - - - - - - ✨🌹💕
Eto i 8 dio je vani, nadam se da nije dosadna priča, malo sam ubrzala s radnjom po mom mišljenju ne znam za vas
