Gdje je nestao čovjek?

Misli moje koje me bole

Oči gledaju ovaj ne divni svijet u kojem se brzopotezno vade pištolji i ubijaju ljudi riječima bez da se dublje razmisli, bez da se upita:"Jesam li vidjela dobro? Prosudila ispravno? A u konačnici zašto bih sudila?" Ovaj svijet koji na tuđim leđima spava i miriše tuđa jutra bez da ih boli glava postaje toliko isprazno mjesto potrebno prosvijetljena. Jazovi ljudskih licemjernosti brazde rade po srcima i duši onih poštenih, onih koji ne rade smišljeno i onih koji ne igraju igre. Zašto poštenje ispada glupost, a jedna je od vrijednih osobina čovjeka? Zašto se u ljudima utaborila mržnja u sleđenim srcima? I onda se pitamo zašto je ovakvo vrijeme? Umjesto glečera koji se tope imamo zaleđena ljudska srca koja se ne tope ni na najvećim vrućinama. Ta srca proizvode toliko loše stvarnosti kojima pere svoje grijehe i jezičnim bludom bludi po drugima bez imalo srama. Imamo toliko bespotrebne ljudske sujete koje hodaju sablasno ulicama pa sutra dan tek stigne gospodar sujete. Imamo toliko mržnje u nedoraslim uskogrudnim životima da ona ima vampirsku želju za krvlju i ne , ne reagira ni na sustav, ni na ljudskost. Imamo toliko loše norme ponašanja koje nažalost postaju normativi, jer nisu kažnjeni. Taj nedivni svijet ne sluša, ne vidi, ne osjeća, jer ga okružuju krive slike kao u sobi zrcala, a u niti jednom zrcalu od straha osoba ne vidi sebe. Sve sluša što mu odgovara, kroji kako mu slika želje nalaže u želji da ovaj nedivni svijet bude mjesto gdje je njemu dobro. Želja za osobnim zadovoljstvom prepunim praznine, prepuni predrasudnosti koje stvaraju osobe siromašne u svojem osobnom životu. Krojači bez igle i konca, graditelji kula u pijesku, igrači koji postaju osobne igračke sebe sama. Da nije žalosno bilo bi smiješno, ali je strahovito porazno za čovjeka koji želi hodati ispravnim putem, koji želi živjeti život, koji želi sanjati bolje sutra, koji želi samo da bude čovjek. Ej, praznine prazne ste do ljudskog bola.

Što čini razliku?

Razlika je u onom dijelu nas gdje znamo tko smo? Što smo? I odakle smo? Razlika je u onom dijelu nas koji hodajući hodom poštena života ne želi biti tuđa porota. Razlika je u onom dijelu nas gdje ako ne možemo pomoći nećemo niti odmoći. Da razlika je ogromna u onom dijelu nas gdje kažemo ono što je nepravedno u želji da se to popravi. U želji da se vrijednost vrednuje, a ne da se podcjenjuje kako bi mi bili veći. Razliķa je u onom dijelu gdje se pridržavamo Božjih zapovijedi gdje ne krademo tuđe živote, tuđe ideje, tuđe riječi u želji da budemo bitni. Razlika je ogromna gdje usprkos obezvrijeđenosti digneš glavu i kažeš:"Vrijeme će pokazati. Samo neće me biti briga više, jer ste me obezvrijedili." Ogromna je razlika u poštenom hodu života gdje naivno ideš, ali ima netko tko dobro vidi i ima netko tko u konačnici kaže završnu riječ. I ne vjerujte ne trebate se vi truditi u tome, jer takvi sve sami rade, takvi sami sebe jedu za doručak, ručak i večeru. Ne, ne dopustite da se vaša srca zalede, jer vas takvi nisu vrijedni ni jučer, ni danas, ni sutra. A vrijeme uvijek pokaže istinu onakvom kakva ona uistinu jest, jer laži traju kratko poput zvijezda padalica, a istina piše put kroz život. I svaka istina bude objelodanjena onakvom kakva uistinu jest. Vrijeme je taj faktor koji pomogne poštenima da zaliječe rane, a nepoštenima da se zapletu u mreži osobnih laži. Zato volite sebe, jer ste najvrjedniji, jer ste pošteni, jer ste neiskvareni, a oni ostali kojih je prepun svijet sami se dovedu do zida svoga osobnog stida, svojeg osobnog kraha, jer nisu disali svojeg već tuđeg daha.
I. M.