Gdje je nestao čovjek?

Tko je ukrao smisao?

Poput ledenog doba bole stvarnosti kojima nas ponekad ljudi svjesno, nesvjesno povrijede - zar je važno? Dođeš u fazu razmišljanja u kojoj se pitaš zar sam lud? Kako se to brzo prebacujemo iz jednog stanja u drugo? Kao kad vozimo auto pa mijenjamo brzine. Nije mi jasna jedna stvar kakav pogled i ogled ima razumijevanje kao i to što po nekim ljudima znači razumijevanje? Ušli smo u tzv. eru čistog komfora gdje se prijateljstvo dovelo do zida koji je u redu dok meni treba, dok me se sluša, dok ja imam problema, dok mene boli. Činjenično stanje je poražavajuće do te mjere da je počelo galopirati poput apokaliptičnih konjanika. Da li je stvarno vrijeme apokalipse ili smo mi postali apokaliptični u svojoj želji da budemo sve samo ne ono što doista jesmo ČOVJEK. Nikad mi neće biti jasno na koji način se to mijenjaju halje i na koji način nepriznanje može biti priznanje, nerazumijevanje razumijevanje? Nije mi jasno na koji način se naziva zona komfora u kojoj je samo meni dobro?Ja to nazivam sebičnost.
Sebičnost ili egoizam (iz fr.égoïsme; iz grč./lat. ego = ja) označava "sebično ponašanje". Egoist priznaje sebi više slobode nego ostalim ljudima. Ključni vid sebičnosti je uporaba dvostrukih mjerila i opće nebrige za zlatno pravilo.Sebičnost se obično pejorativno koristi kao sinonim i osvrće se na nepristojno ponašanje. Izraz opisuje potragu za osobnim interesima ne uzimajući u obzir interese drugih i ne brinući o štetnosti vlastitog ponašanja prema drugim osobama. Sebičnost se u ovom kontekstu kritizira kao suprotnost altruizma i solidarnosti.
To je svojevrsna definicija sebičnosti, mada sebičnost kao osobina u društvenom sebičnom društvu čak i nije toliko loša, ali je loša neograničenost tog sebičnog ponašanja, loša je neograničenost u kojoj smo sami sebi dostatni dok nam netko ne zatreba, ili dok nemamo potrebu da tog NEKOG upotrijebimo kao slušaonicu kao potrebu da se mene razumije, a zar ima itko više osim mene? Kakve su nam to norme i normativi zaposjeli društvo u kojem živimo? Kakva su to dvostruka mjerila obukla halje tzv. prijateljstava, zajedništva? Što je to što se događa ovoj crnoj rupi ljudskog uma? Da nije žalosno bilo bi smiješno.Naravno kao i uvijek mi smo taj ključni element koji čini razliku. Mi smo taj element koji nacionalizam, vjeru i prijateljstva uzimamo za taoce i šepurimo se s njima kao da su nakit koji stavljamo i skidamo. Mi smo taj isti element koji prijateljstvo predstavlja kao zastavu na povjetarcu tj. sad malo ovako, pa malo onako, pa malo lijevo, pa malo desno. ŽALOSNO. Brzopotezni smo na okidaču trač partija, osuđujući do bola, bez prave vjere, bez pravog domoljublja. Danas si odličan i svi te vole, sutra te treba ubiti. Tko je ukrao smisao? Tko je ukrao čovjeka? Ove vrijednosti su se izgubile u ratnoj stihiji koja je postojala na ovim prostorima i ono što me strašno muči jest pitanje zar nije dosta više krivih vrijednosti, krivih tumačenja i krivih predodžbi?!
Što čini razliku?
Razliku kao i uvijek čini MJERA kao jedinica koja se koristi u svim sustavima tako i u sustavu ČOVJEKA. Mjera do koje idemo, mjera do koje dopuštamo da se izgubimo u sustavu vrijednosti. Vjera treba biti normativ koji našu ljudskost drži u toj istoj mjernosti. Domoljublje treba biti mjera kojom volimo svoje, a poštujemo tuđe, zamislite POŠTUJEMO. Poštovanje je ključ svega samo se je poštovanje izgubilo u krivom sustavu vrednovanja i u krivom sustavu stvarnosti. Gledamo sve više mladih koji nažalost završavaju mlade živote zbog onoga što se naziva ČOVJEČNOST, zbog onoga što kriva učenja i anarhična ponašanja izazivaju. Učimo ih poštovanju u svijetu koji je zaboravio što je uopće poštovanje. Mi smo ti koji se poput oblaka kovitlamo nebom i zaklanjamo mrtvo-hladno sunca sjaj svakom bez "jeben ti", "oprosti" i onda se još uz to šepurimo kao bitni, kao oni koji sve znaju, a u stvari krivi sustavi vrijednosti se oblače u svečane halje. Dotakli smo dno toliko duboko da bez pardona okrivimo druge i još uz to dobijemo pljesak. Dotakli smo dno do te mjere da i planet vrišti na nas, jer smo zli, loši i previše sebični. Čovjek je društveno biće i kao takvo biće živi u društvu, ali kakvom? Lošem, jer svoje frustracije ljudi peru preko drugih i još uz to budu popularni.
Tko je ukrao smisao postojanja?Vjerujem - a tko sam onda ja da mrtvo hladno sudim drugima i drugačijima.
Volimo - pitam se da li uopće volimo sebe i/ili nikad nismo znali što znači voljeti?
Tko smo tj. što smo? Zvijeri? Ljudi? Kakvi ljudi?
Nažalost više ličimo na robote i želimo oko sebe robote koji će se uključivati i isključivati po našoj potrebi. Sad te trebam, sad ne trebam, sad me slušaj, sad me slušaj, sad me slušaj.......jer zar ima netko drugi? Siromaštvo duha, uma i tijela zaposjeda sve više i više i pitamo se do kad? U tom sveopćem ludilu jedina NADA je sustav pravde koji čovjek nikad, ali baš nikad neće moći promijeniti. Meni to osobno i iz mog osobnog iskustva je ono što me u ovoj eri svijeta drži iznad površine loše ljudskosti, jer znam da vrijeme i pravda uvijek dođu na svoje i nitko, ali baš nitko ih ne može ukrasti. Zato apeliram na sve nas drugačije koji smo ostali s poštovanjem kao mjernom jedinicom ne, ne posustajmo, jer ono što nam donosi poštovanje je naš mir i nitko ga ne može ukrasti. Uz sve to bol kao komponenta našeg života jest jedinica koja nas u nekom određenom smislu figurativno rečeno ubija, ali bol treba vrijeme i ne bi dalje o boli to ću u jednom drugom osvrtu pisati do koje mjere i na koji način nas bol ubija u osnovi onih koji jesmo i kako nas gradi tj. kako je trebamo usmjeravati da nas gradi, a da se ne izgubimo u onoj našoj najvažnijoj potrebi ČOVJEKA. Budite to što jeste, jer zaista takvi ste najbolji i nitko, ali baš nitko nije taj tko će vas obuči (možda trenutno i/ili imaginarno), ali vi ste upravo ta komponenta koja će donijeti završnu riječ.
Love you! ❤
I. M.