Gdje je nestao čovjek?

Drži Kormilo Čvrsto - Svaka Oluja Mora Stati

Tamni oblaci se nadvili sa svih strana, munje sijevaju, grmljavina prestrašna da bole kosti od jeze koju izaziva - oluja. Pljušti reklo bi se nebo silazi na zemlju, i sad je samo pitanje gdje smo? U udobnosti doma premda je jezivo, ali je sigurno ili smo negdje vani skriveni tek toliko da ne budemo potpuno mokri dok nam zub o zub trese od hladnoće od nesigurnosti i nelagodnosti u takvim uvjetima.
Ovo je prirodna pojava koju uzrokuje niz prirodno vremenskih tj. meteoroloških promjena. Ne treba biti meteorolog da shvatimo tu silinu i snagu prirode, ali smo ljudi koji se nalaze u tom i takvom okruženju. U tom trenutku izloženosti takvoj pojavi nitko se od nas ne osjeća ugodno, ali ono što znamo jest upravo to da će to stati i prestati. Ono čemu se nadamo i radimo instinktivno bježimo da nađemo udobnost i sigurnost dok to prođe dok se stiša. Da, upravo tako, ali jedan bitan aspekt te priče je činjenica da bježimo ako smo na otvorenom da ne pokisnemo, da nas grom ne bi ne daj Bože udario, jer realno to je normalno i moguće, ali ima i onih ljudi koji se u takvim okolnostima nađu na moru u brodu i sigurno ni slično nisu u prilikama kao oni kojima je tlo pod nogama ipak čvrsto . No, ovdje ću povući paralelu sa životom i problemima kao i s aspektom bijega ili borbe prsa u prsa do trenutka prestanka oluje tj. upravljanja brodom na pustopoljini nemirnog i uzburkanog mora.
Pa krenimo redom.
Ništa se drugačije ne događa kad imamo problem koji se u trenutku našeg života može nazvati olujom. Pričam o onoj oluji koju sam opisala na početku koja "ledi kosti" koja oduzima dah i koja ostavlja bez riječi. Mislim da nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji se u određenom trenutku života nije susreo s takvom ili sličnom olujom međutim razlike uvijek postoje kao i okolnosti u kojima se događaju takve ili slične oluje kao i pozicija na kojoj se u takvom trenutku ljudi nalaze.
E, sad zbog čega nastaje ova priča i koju svrhu ima.
Nastaje kao rezultat promatranja svijeta, prirode i ljudi unutar okruženja. Na koji način i kako savladati oluju koja je eto baš najjača do sad i koja nas tektonski pomiče s mjesta na kojem se nalazimo.

Što napraviti i kako?

Na putu našeg života tisuće puta nailazimo na probleme, jer život nije lak, a još manje jednostavan mada u osnovi on jest jednostavan, ali čovjek je taj koji dodatno zakomplicira. Problem kao takav dio je naših života i što prije zasučemo rukave to ćemo prije to i riješiti. Uvjeti su svima drugačiji no mogućnosti su svima iste, a to su želja za rješavanje problema i volja da nađemo mogućnosti. Da li su nam u svakom trenutku mogućnosti iste, nisu, ali kroz odvajanje vremena ćemo ih naći. Svi gledamo druge i promatramo "ideale" tuđih života i svi mislimo kako je njima lijepo blago im se. Nikome nije kao meni. Zar je to zaista tako? Gledamo vanjštine i tražimo sigurnost od "oluje" pokušavajući u bijegu vidjeti ono čega nema. Aspekti određenih trenutaka života postaju "ideala" naših bjegova, jer vračam se na oluju koja je strašna, ali od siline munje i tamnosti ne vidimo sve vidimo bljeskove koji izgledaju u tom trenutku nama lijepo, jer nama trenutno nije tako. U takvim razmišljanjima teško da ćemo naći mogućnost za rješavanje problema, ali i to je dio ljudskog načina razmišljanja samo ono mora biti trenutno, jer život je niz različitih problema koje valja i treba riješiti.
Put k rješavanju nalazi se unutar nas kao rezultat svih naših dosadašnjih bori i kao rezultat izbora koji postoji i koji moramo napraviti. Uvijek pri bilo kojem izboru javlja se bol kao komponenta trenutka i prošlosti koja u nama uvjetno rečeno izaziva nelagodnost i oduzima nam energiju. Ali uz bol zapravo rastemo i mijenjamo svoju stečenu životnu "kartu" koja nas je vodila u Ameriku, a ustvari je to bila Indija, naravno ovo parafraziram. Dakle, "oluja" bjesni i u tom trenutku bijesa mi ne možemo realno vidjeti stvarnost, ali kad se "oluja" počne smirivati vrijeme je da napravimo plan na koji način riješiti trenutak koji postoji i mijenjati ono što je na "karti" krivo ucrtano. Lako? Nikad nije, a mislim da ni ne smije biti, jer tad život ne bi bio zanimljiv, ne bi bio ono što on u istinu jest - PLOVLJENJE morem vremena. Pa ipak unatoč svim znanjima, učenjima i svemu što nam život nosi ne rijetko se zamorimo, izgubimo želju, volju i ostanemo negdje. No, smije li brod ostati na moru dugo? Ako nestane goriva šalje se SOS poruka, iako mislim da je to rijetko da iskusni moreplovci ostanu bez goriva. No, može se dogoditi. I nedavno sam pročitala tako jedan dobar tekst o suncokretima. Naime, svi znamo da se suncokreti okreću za suncem, ali što se događa s njima kad nema sunca? Oni se okreću jedni drugima kako bi dali jedni drugima energiju koja im trenutno fali, a nemaju je. Kako nas priroda uči uvijek i pokušava nas naučiti, ali unatoč tome čovjek se ne da učiti. Ne gleda, a niti ne sluša, ne hoda već tapka u mjestu.

Zaključak:

Sve "oluje" su prestale i opet je sunce granulo tj. svaki problem je moguće riješiti ako postoji realna volja i htijenje(naravno zdravstveni problemi su ipak posebne "oluje" i kao takve ne rijetko znaju biti jako opasne) ali zorno ću povući paralelu sa suncokretima i prirodom koja nam pokazuje kako se trebamo ponašati. No, čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi radio sve suprotno od onog očekivanog. U trenutku kad čovjek ima problem njegova energija je oslabljena (jer mi smo energetska bića) i trebali bi poučeni prirodom u tom nedostatku energije pomoći, ali što tad radi čovjek tj. ljudi.
Tad ljudi pričaju prenoseći žustro informaciju dalje te kao vrsni terapeuti znaju sve načine i uzroke nastanka problema kao i načine kako riješiti problem. Svjesni ili nesvjesni da oduzimaju i onu klimavu energiju čovjeka koji je u "oluji", umjesto davanja energije kroz razumijevanje i podršku. Uvjetno rečeno bačena riječ o "bolnom" čovjeku podsvjesno je isti osjeća i to mu crpi energiju i snagu, a u nastojanju da oslobode vlastitu potištenost zbog problema u svom životu. Koja kontradiktornost bijeg od svog problema kroz priču o tuđem. Tad se realno upitamo vole li ti ljudi sebe? Jer voljeti sebe znači da smo spremni proširivati granice svoga osobnog bića, ali i također je ljubav prema drugome u komponenti ljubavi - NERAZDVOJIVA. Da nije tužno, primitivno i loše bilo bi iznimno smiješno. No, to je čovjek spreman pobjeći kad god može kako bi kao živio kao tobože voleći sebe, a uopće ne živi niti se voli, niti raste niti se razvija u duhovnom smislu već živi u tuđem životu i iz tog nastaje negativnost kao pojava kompletne sredine (Društva), jer se ne razvijanjem pojedinaca ne može razviti ni sredina tj. Društvo, a da bi to bilo moguće treba napravi izbor ljubavi kao čin naše volje. Umjesto da iz primjera suncokreta volimo sebe, a time i druge rastući svi zajedno u konstruktivnije i sretnije sredine živeći tako što pozitivniji život mi nepotrebno "pljujemo" po drugima pokazujući time siromaštvo duha kao i ljubavi, ali ne razumijevajući da nismo bolji ako "pljujemo" dapače to govori o osobnom ne razvoju, krivoj karti života. Suosjećajući s drugima rastemo mi, gradimo se i razvijamo, jer "Život je zatvoreni krug koji se vrti od onog s tugom u srcu prema onome koji se veseli njegovoj boli" (citat iz moje pjesme Krug života), jer to jest uistinu tako. Zato budimo konstruktivni, pozitivni i budimo prirodni jer svi smo jedinke čija jedinstvenost zapisuje ime na valu života. Pomozimo jedni drugima jer zajedno smo jači, bolji i ljepši iznutra, a samim tim i mudriji i svjesniji plova kroz život.
Svako dobro vam želim u želji da živite, riješite, preživite i iziđete kao pobjednici iz svake "oluje" tj. problema jer možete, jer imate volju, jer ste vrijedni upravo daha kako bi zaronivši u moru života ostali živi.
Love you! ❤️❤️❤️❤️❤️
Irena