Gdje je nestao čovjek?

Ti si duša i tijelo - koliko si duša?

Često se upitam u svojim godinama, a vjerujte da nemam malo što to ljudi rade jedni drugima? U kojem krugu pakla su zapeli pa ne mogu dalje? Zašto svoje nedostatke umjesto da grade trude se uništiti tuđe vrline, prikazati drugog kao sebe bez da trepnu okom? Da li je to siromaštvo i/ili je to čista zloća zatrovanog i zaleđenog srca?
Često tako čujem "naivna si" pa možda zaista i jesam najnaivnija na svijetu, jer ne mrzim, jer se nisam makla od svoje duše i vjerujte ne želim. Tisuće puta sam se isplakala na nepravdu i živjela u velu te boli svjesna da ću prevladati to, ali i tužna jer nije problem prevladati bol, ali je "problem" dočekati pravdu koja je spora, ali učinkovita. Zatrovanost ere življenja proizlazi iz one potrebe koju traži ego i koju ego manifestira, a da li je u životu ego ono što je bitno i/ili je to duša?
Duša definicija duša (grčki ψῦχή; latinski anima:životni dah, »disanje«, duh), središte mišljenja, htijenja i osjećanja; svijest i sposobnost čovjeka da misli i osjeća.
Zamislite sposobnost, ponavljam SPOSOBNOST čovjeka da misli i osjeća. Jako lijepo opisano i nadasve točno, jer u eri manipuliranja sposobnost mišljenja i osjećanja je više nego bitna i potrebna. Ono što me nekako muči unutar mene dok ovo pišem kako i zašto ljudi ne grade te sposobnosti, ali spremno ruše tuđe? Zanimljivo i moram priznati jako interesantno, ali ono najtužnije je upravo želja da druge pretvore u sebe?! Stani čovječe i dopusti sebi izgraditi sposobnost misli i osjećanja. Stani, jer ne živiš vječno. Stani, jer svatko od nas može izgraditi sposobnost i ne vidim razlog da se ruši tuđa. Ne ne vidim važnost da se drugog uništava kako bi ti zasjeo na trenutni tron koji te uopće ne ispunjava dapače ruši te. Stani čovječe, jer moraš stati odvlačiš u propast sebe i gutaš druge oko sebe. Stani, jer bez duše si samo prazno tijelo koje niti misli niti osjeća.

Što čini razliku?

Imati dušu je nešto što je nama jako potrebno, to je onaj dio nas koji nas izdiže iznad drugih bića, to je onaj dio našeg htijenja kojim želimo graditi, stvarati, donositi i davati. Sve riječi izrečene proizlaze iz moje duše, što mi vrijedi tijelo, ako nemam dušu? Što mi vrijedi osmjeh ako je prazan? Što mi vrijedi moje ja kad ne osjećam tuđe ti? Ne razumijem? Ako nasmijem nekog danas i moje ja će biti sretnije, ali nasmijati nekog iz srca ne vrijeđajući ga već ga poštujući. Imamo slijepu ulicu nepoštovanja i iz tog razloga slabimo vlastitu sposobnost mišljenja. Što radiš svijete? Robotiziraš nas da ne osjećamo, ne volimo, ne gradimo i ne dajemo....to nije svijet kakav ja želim, a želiš li ga ti? Uvijek je bilo i bit će nepravde, ali je bilo poštovanja, bilo je ljubavi i bilo je prijateljstva, ali nekako mi se čini da sve više postajemo otuđeni, odbačeni i neshvaćeni. Ispunjava li vas to? Mene ne i zato ovo pišem da kažem, da zabilježim i da progovorim gubite sposobnosti, a prihvaćate NIŠTA. Gubite smisao i hodate? Zar hodate? Osjećate li korake ili ne? Ako se mislite treba li vam duša treba vam, jer vas ona vodi, ozdravlja, ona vas usmjerava i navodi da poštujete. Ona vas gradi i podiže onog trenutka kad se nađete na podu da to radi duša znate zašto? Jer je puna ljubavi, nepredrasudnosti i čistoće, da to je duša koja ostaje stoljećima iza odlaska vašeg tijela, jer tijelo se raspadne u trenu, ali duša živi u svakom čovjeku, ako ga je vaša duša takla i ako je izvojevala sposobnost da misli i osjeća. Koliko si duša? Razmisli o tom.
I. M. ❤