Poželjan [✔]

5. Sjaj u mraku

Još jedna noć bez sna. Samo noćne more i iste slike koje mi se motaju po glavi. Komadići stakla natopljeni njegovom krvlju, zvuk sirene, njen odlazak i posljednje zbogom, pištanje aparata za otkucaje srca, plač i bol. Mnogo boli...

Okupan znojem ustajem iz kreveta i pogledam na sat sa moje lijeve strane. Tek je četiri sata jutra, ali ne mogu nazad u plahte, ne mogu se ponovo suočavati sa istim iako mi se to svaku noć u posljednjih osam godina dešava, samo što su slike življe i ima ih sve više.

Obukao sam trenerku i bundu, a onda izašao ispred zgrade da trčim. Umoran sam, pospan sam, ali trčanjem se razbuđujem. Tako svako jutro. Noćne more me probude i onda idem na trčanje da dođem sebi i pokušam skrenuti svoje misli, no većinom bez uspjeha.

Nakon sat vremena se vratim u stan i odlazim pod tuš. Tu se zadržim dobrih sat vremena. Naslanjam čelo od zid i sklapam oči. Umoran sam. Iscrpljen sam. Slomljen sam. Toliko boli...ponovo osjećam težinu u prsima čekajući trenutak da puknem i pustim suze, ali grizem usne, stišćem šake i borim se protiv samog sebe i svoje slabosti. Želim da prestane ova bol, ali imam osjećaj da iz dana u dan ona biva sve veća, kao da se vrag poigrava sa mnom sa sudbinom.

U pola šest sjedam u dnevnom boravku i palim TV i šaltam kanale dok ne nađem nekakav film. Dva sata kasnije i odlučim izaći vani na zrak. Pri izlazu me dočeka stara gospođa Smith. Odjevena u jednu haljinu do članaka i dugim rukavima, velikim debelim šalom i bundom i sa kapom na glavi koja joj prekriva sijedu kosu otključava vrata stana. Pogleda ne svojim toplim i nevinim očima te mi uputi blagi osmijeh.

"Dobro jutro lijepi dječače", pozdravi me kao i svako jutro otkako sam se ovdje doselio. Jedina je osoba koja mi je draga bez obzira što je toliko ni ne poznajem. Bila je tu za mene kao baka, donosila mi kolačiće, pozdravljala me i pružila ono malo ljubavi što mi je bilo potrebno da se ne osjećam u potpunosti bezvrijedno. Ja sam joj u suprotnom uvijek pomagao, donosio namirnice, išao u trgovinu, počistio stan kada sama nije mogla ili joj popravio televizor.

"Dobro jutro gospođo Smith, kako ste?" Upitam uzvraćajući joj osmijeh. Naslanja se od zid i spušta kesu sa namirnicama. Saginjem se i uzimam ih u ruke.

"Ja sam dobro, a kako si ti? Jesi se naspavao?"

"Jesam, hajde da ti pomognem sa namirnicama."

Otvara mi vrata i ulazim unutra. Odlazim u kuhinju dok me ona prati iza leđa.

"Samo ih stavi na stol, ja ću sve ostalo."

"U redu."

"Kamo si krenuo?"

"Ne znam" sliježem ramenima "idem se prošetati."

"Dođi kasnije na ručak."

"Ako stignem doći ću", odvratim joj i ona mi se samo nasmiješi.

"Slabo jedeš, mršav si ko grana."

"Baš nisam."

"O, jesi, jesi. Trebaću ja tvojoj djevojci reći da te bolje hrani."

"Nemam djevojku."

"Imat ćeš", obrecne se ona na moj odgovor, a potom nastavi:

"Vrijeme bi ti bilo da se malo trgneš."

Ne odgovorim joj na to ništa. Pozdravim se sa njom i izađem iz stana. Idem kroz ulice i šetam se, tragajući za mirom. Dolazim do jednog parka i sjedam na klupu, prolaze ljudi u sportskoj odjeći, trče, a osim njih nema više nikoga. Pustoš je, unatoč tome što je osam sati jutra. Svako ide svojim poslom, niko nema vremena za sebe i za malo slobode. Oči me peckaju, nisam se naspavao ponovo. U posljednje dvije sedmice su mi noćne more postale samo gore i gore, toliko je postalo nepodnošljivo da se plašim i zatvoriti oči.

Svaka nova noć me podsjeća na njih. Toliko me boli da to nije normalno. Želim nekad da ne mogu osjetiti ovu bol, da mogu živjeti bez emocija, ali to nažalost nije moguće. Prolazile su minute, ako ne i sati kada sam odlučio da ustanem sa klupe. Šetao sam se dalje, hodao u nepoznato, trudeći se ne razmišljati dalje o istom, ali ne mogu. Postalo je dio mene, a svejedno se ne mogu nikad u potpunosti na to naviknuti. Nikad neću ni moći. Slab sam i to mrzim, ali barem nisam kukavica. Ne dam bolu da me u potpunosti uništi. Ne dopuštam bolu da me navede na čin samoubistva. Da su još uvijek tu, ne bi bili ponosni na mene, oni bi željeli da nastavim dalje. Pogotovo ona. Nju bi to najviše pogodilo da uradim, stoga živim ovaj bjedni život iz dana u dan i pokušavam sebi pomoći, iako znam da meni pomoći nema.

Kada sam se vratio u stan odlučio sam jesti. Svratio sam do gospođe Smith. Na stolu me već čekala hrana, pa sam odmah oprao ruke i sjeo jesti sa njom. Nismo puno razgovarali za stolom. Nakon jela sam joj pomogao pospremiti kuhinju, a poslije toga mi je napravila limunadu i sjela u dnevni boravak.

"Ideš li još uvijek na druženja?" Upita me ona blagim pogledom. Znala je dio moje prošlosti i onoga što sam proživio. U grubim crtama sam joj rekao šta mi se sve desilo, a ona je bila tu da me sasluša. Pokušavala je da se u potpunosti otvorim, ali nije išlo, nisam mogao. Bilo je i previše to što sam joj ukratko rekao o svojim bolnim mjestima u prošlosti koje me proganjaju iz dana u dan, godine u godinu.

"Idem."

"Pomaže li ti to?"

Pomislim na predavanja koja i nisu bila od pomoći mojim problemima, ali par smeđih očiju su ipak mogle skrenuti moje misli na djelić sekunde. Valeria, vitka, sitna i mršava djevojka. Krhka i nježna, sa dugom tamno-plavom kosom i lijepim očima boje lješnjaka. Trudila se da pomogne, ali nije joj išlo, barem ne kod mene. Začudo, uspjela mi je skrenuti pažnju svaki put dok smo se na platonski način družili, ali kasnije bih opet o istom razmišljao. Možda nije bila ekspert, ali je bila uporna. Željela je da se sa mnom druži, da mi bude prijatelj. Ta me pomisao pokoleba. Smiješna mi je i bolna istovremeno slika mene i nje kao prijatelji jer vraća hiljadu uspomena u glavi i svede se na jedan tragičan zaključak koji bi se mogao ponoviti, a to ne želim. No, ispunit ću joj želju, a i svoju. Kratkotrajno prijateljstvo, a onda odlazak. Ne planiram se zadržati na ovim druženjima ukoliko mi ne pomognu, a time i neću morati dalje da se mučim sa slikom nje i mene kao prijatelji. 

"Ash?"

"Molim", pogledam u gospođu Smith koja me posmatrala.

"Pitala sam te nešto."

"Nisam čuo, smetnuo sam sa uma."

"Da nije kakva djevojka?"

"Neće se to još desiti", odvratim pomalo iznerviranim tonom, ali mi se gospođa Smith samo nasmiješi blago. Ponekad pomislim kako ne zaslužujem ni njenu ljubav jer sam grub i hladan. Ne zaslužujem ništa.

"Pomažu li ti druženja tamo?"

"Ne baš, ali daću još neko vrijeme šansu tome."

"Nemoj gubiti nadu."

Nemoj gubiti nadu. Ponavljam tu rečenicu u glavi i frknem tiho. Izgubio sam nadu prije tačno šest godina, kada mi se i zadnji djelić srca slomio u hiljadu komadića. Izgubio sam i nadu i želju i vjeru u život i sudbinu nakon svega što mi se desilo.

"Ne gubim", slažem uz blagi osmijeh. Nekad moram da lažem kako je ne bih previše brinuo, ponašala se prema meni kao prema sinu. Njezin je sin poginuo prije sedam godina u nesreći, tako da u meni vidi novog sina i stoga se i trudim da joj udovoljim, makar to bilo lažima. Pogrešno je, ali je za njeno dobro.

Nakon našeg razgovora sam se vratio nazad u stan i ponovo se prepustio u razmišljanju dok mi se negdje u pozadini vrtila slike Valerie i njene duge kose koju sa svojim dugim i tankim prstima kači iza uha poklanjajući nevin smiješak.