Poželjan [✔]

17. Bijeg

Bio sam u stanu kada sam dobio poziv sa nepoznatog broja. Javio sam se i sa druge strane se čuo muški glas:

"Zdravo Ash, ovdje je David, šef kluba za druženje. Jesi danas slobodan da se nađemo?"

Bilo mi je odmah to sumnjivo, zašto bi me šef pozvao da se nađemo tek tako iz čista mira?

"Zdravo, kad vam paše?"

"Poslije podne, oko pet?"

"Može."

Rekao mi je mjesto i prekinuo poziv. Bio sam skeptičan i radoznao. Znam da nisam nikakve probleme uradio niti sam prekršio pravila, ne vidim još uvijek razlog zašto me zove. Možda ima veze sa Valeriom, možda želi da vidi kako ona obavlja posao preko svojih članova iz grupe.

Nisam ni od nje ništa čuo nakon što sam otišao iz njenog stana. Da nije ljuta jer sam otišao? Nema razloga da bude ljuta, rekao sam joj da ne mogu neke stvari da praktikujem.

Proveo sam popodne kod gospođe Smith praveći joj ponovo televiziju, a onda me je ponudila ručkom kojeg sam prihvatio. Da nema nje bio bih mršav, ovako se ona brine da imam dovoljno hrane i da redovno jedem.

Spremio sam se da se nađem sa Davidom i izašao vani. Snijeg je ponovo počeo da pada sitno, ali je bilo znatno toplije nego zadnjih par dana. Vozio sam kroz snježne ulice i stao kod jednog kafića. Parkirao sam i krenuo unutra. Kafić je bio ogroman i luksuzan, a u daljini zapazim muškarca tridesetih godina u odjelu kako mi prilazi.

"Ti mora da si Ash, zar ne?"

"Jeste."

"Hajde, idemo onda sjesti."

Odveo me za stol gdje je već čekala kafa. Sjeo sam preko puta njega i trudio se izgledati opušteno dok sam skidao kaput sa sebe.

"Dakle, Ash", započne David i odmjeri me zabavljeno "ti si u grupi kod Valerie Forks?"

"Tačno", odvratim i otpijem gutljaj kafe.

"Kako ti se čine njena predavanja?"

"Sasvim dobra", kažem i on se nasmije rubom usne. Ne znam što, ali ne vjerujem kako će se ovo završiti na dobro i ne znam kuda David planira ići sa ovim razgovorom.

"Da li si čuo za nova pravila koja su se uvela?"

"Kakva pravila?" Upitam.

"Tri sedmice, poslije toga, ukoliko nema rezultata se otpuštate."

"Ne shvatam vas."

"Prekoračio si treću sedmicu bez nekih ubjedljivih rezultata, a Valeria te još uvijek nije otpustila."

Valeria mi nije ni rekla za to pravilo, pomislim u sebi i shvatam kako je krila od mene nešto što bi je moglo koštati posla. David nastavi:

"Kada sam sa njom htio o tome da porazgovaram reagovala je burno i to me navelo na razmišljanje...da možda imate aferu?"

Posmatrao sam mirno Davida ne odavajući emocije, ali sam u sebi kuhao od bijesa i napetosti zbog toga što je na dobrom putu da nas razotkrije. Ne znam koje su sankcije pripremljene Valeriji ukoliko dođe do toga, ali za sebe znam da ću biti izbačen iz kluba. David iz džepa svog sakoa vadi kovertu koja je bila pocijepana na jednoj strani i pruža mi je preko stola. Oprezno je uzmem i vadim sadržaj iz nje.

Vidim sebe na fotografijama noć prije kako odlazim kod Valerije u stan i izlazim. Piše vrijeme na svoj fotografiji i datum, a sveukupno ovo ne izgleda dobro.

"Koliko to već traje u vas?" Čujem Davida i podižem glavu od fotografija i pogledam u njega. Imao je, poput mene, bezizražajno lice dok je čekao odgovor na pitanje.

"Ne dugo", odvratim pritisnem fotografije u ruci ne vjerujući da su nas razotkrili.

"Znaš li, Ash, da si se uvukao u ogromne probleme sa njom sad?"

"Svjestan sam toga", kažem i ponovo vratim pogled na fotografije. Nisam trebao pristati na sve ovo.

"Imaš priliku da još uvijek riješiš ovo", rekao je i nagnuo se kako bi mi privukao pažnju. "Vrati se odakle si došao i ne dolazi više na druženja."

"Nećete Valeriji ugroziti položaj na poslu?" Upitam i David se nasmije.

"Neću, dajem ti tu riječ."

"Onda je to riješeno." Ustao sam sa stola i uzeo svoj kaput, fotografije sam ponio sa sobom i krenuo u auto. Upalio sam ga i počeo da vozim bilo gdje, samo što dalje od restorana i svog stana. Ne želim ni da pomislim šta bi bilo da nije došao porazgovarati sa mnom, Valeria bi izgubila posao.

Slagala me. Krila od mene šta se dešavalo i riskirala svoju karijeru zbog mene koji nema u planu da ovaj naš odnos uzme za ozbiljno. Ne znam da li da budem ljut na nju ili zabrinut, ali odluka je donesena. Sutra se vraćam u Veliku Britaniju, što prije.

Vozio sam pored jezera, kroz šumu i livade koje su bile prekrivene snijegom i razmišljao o svemu. Otkako sam došao jedina pozitivna stvar koja mi se desila je ona, ali čak mi ni to nije i ne može potrajati.

David se upetljao i ubrzao moje odluke na koje nisam bio spreman da ih ispunim još. Predvečer sam se vratio u stan i upalio laptop, te kupio kartu za London i ponovo padao u ponor. Iz frižidera sam izvadio vodu i krenuo u svoju sobu za treniranje gdje je u jednom ćošku bila vreća za boks. Skinuo sam majicu i počeo udarati vreću, istresati svu silu na nju zamišljajući da je to David. Prokleti život i prokleta sudbina, zar će mi uvijek ovo prirediti kada se krenem osjećati bar malo bolje? Zar mi je suđeno da živim u tuzi i očaju?

Dva sata kasnije sjeo sam na pod i otpio cijelu flašu vode. Uzeo sam mobitel i imao sam propuštene pozive od Valerie i dvije poruke od nje. Ne znam da li da ih otvorim, ne znam da li sam spreman da joj kažem da idem ipak. Da li je ona znala za te fotografije? Možda mi zbog toga nije pisala ni javljala se.

Hej, gdje si? Brineš me.

Nadam se da si dobro, voljela bih da se nađemo i popričamo...

Gasim mobitel. Znala je. David joj je rekao, možda je imao još kopija od onih fotografija kako bi mogao da nam prijeti sa njima. Vratio sam se u dnevni gdje je bila koverta, uzeo sam je u ruku i izvadio fotografije koje sam potom počeo da trgam na komade. Ponovo mi proradi bijes i bez razmišljanja uzimam mobitel i otkucavam poruku:

Ako misliš ponovo da nešto kriješ od mene ili da me lažeš ne želim.

Iste sekunde požalim što sam joj to napisao, ali nema mi povratka nazad. Dobivam poruku nakon pet minuta:

Molim te, znam da si ljut, ali molim te želim da popričamo.

Nismo imali o čemu da popričamo. Stvar je riješena i nema izlaza. Ne želim da ona zbog mene dobiva otkaz, a isto tako nisam želio da ovaj način da odem od nje. Bio sam u dilemi, avionska karta je kupljena i ne mogu se povući. Ako ostanem, ne mogu da se sa njom vidim, a živjeti u gradu gdje je i ona je teško.

Izgleda da meni sudbina nije odredila sretan kraj.