Poželjan [✔]

Epilog

Vratila sam se kući i legla spavati, ali san mi nije dolazio. Pričini mi se svaki put njegovo lice pred očima i osjetim nagon za plakanje. Zašto unatoč svemu ne osjetim radost?

Nešto nije bilo u redu, ali nisam mogla da odgonetim šta, činio se tako...smireno i to me brinulo. Uzela sam mobitel i poželim mu poslati poruku, ali ne znam šta da mu napišem. Toliko sam pretrpana svime i muka mi je, ali ću ga vidjeti sutra na druženju, možemo još uvijek da izgladimo odnose.

***

Ash se nije pojavio na druženju tu večer, odmah me zebnja obuzela jer to nije ličilo na njega i znala sam odmah da se nešto loše desilo. Otišla sam kod Talye koja je radila kao sekretarica i vodila članarine i ostale osnovne stvari te sa iskonskim strahom rekla:

"Možeš li provjeriti da li se Ash Petrov odčlanio?"

"Samo trenutak", rekla je i ukucala njegovo ime u računar, a nakon par sekundi nastavila dalje "da, odčlanio se jučer."

Srce mi se steglo i došlo mi je muka. Izašla sam vani na svjež zrak, ali mi ni to nije pomoglo. Uzela sam mobitel i ukucala njegov broj da ga nazovem, ali se nije javio. Poslala sam mu poruku:

Kad si mi planirao reći da si se odčlanio?

Vratila sam se nazad u svoj stan i u polumraku sjela u dnevni boravak. Nisam se ustručavala da se presvučem niti da bilo šta radim ostatak večeri, sjedila sam u mraku i gledala kroz prozor razmišljajući. Znači konačno je, Ash je otišao. Nije mi rekao, nije se ni ustručavao da mi kaže i ne znam da li me to saznanje treba da ljuti ili boli ili čak oboje. Počela sam plakati, brisala sam suze, ali nove su pristizale odmah poslije toga. Provjeravala sam mobitel, ali mi se nije javljao, nije odgovorio na poruku. Kao da je u zemlju propao, kao da nikada nije postojao.

Sljedeće jutro sam otišla u vikendicu i našla njegovu adresu gdje stanuje te se tamo uputila. Ne može me ignorisati tek tako, ne može mi to da uradi. Kuhala sam od bijesa dok sam vozila prema tamo, a kada sam došla pred zgradu otrčala sam unutra i našla njegov stan. Kucala sam, zvonila sam, ali niko nije otvarao vrata. Da li je znao da ću doći? Da li je tolika kukavica ipak?

Preko puta njegovog stana se otvoriše vrata i ja se okrenem te zapazim istu onu ženu koja je sa njim išla u kupovinu.

"Ash nije doma", rekla mi je i još više mi slomila srce tom rečenicom. Kako da nije doma?

"Gdje je?"

"Otišao je, mila, nazad u svoj grad."

Nazad. Prokletstvo. Nije više u Chicagu? Progutam pljuvačku i nastavim sa gledam u ženu, ne mogu da se pomjerim sa mjesta jer ukoliko to uradim bojim se da ću se srušiti istog trena.

"Rekao je da mu treba prostora za razmisliti, mislim da bi bilo dobro da ga pustiš malo", predložila mi je i ja sam uspjela samo da joj klimnem glavom. Otišla sam nazad u auto i vozila se. Ona nije znala, nije niko znao osim mene, Ash se vratiti neće. I da se vrati, meni više došao ne bi. Izgubila sam. Izgubila sam ovu borbu, ovu priliku ka sreći, a mogli smo uspjeti, mogli smo da uspijemo.

Ne znam šta me više boli, to da sam ga izgubila ili to što nisam bila pametnija i ne upuštala emocije u naš odnos.

Primjetila sam da vozim prema šumi, ni sama ne znam zašto. Kada sam stigla na vrh nije nikog bilo, njegov crni džip nije bio parkiran, ali sam svejedno izašla. Vlažni pod je ostavljao tragove guma, a pored mog auta su bili otisci njegovog džipa. Ne znam kad je otišao, ali nije moglo biti odavno, a onda me zapljusne sjećanje.

Otišao je istog dana kada smo se zadnji put vidjeli.

Zato je bio tako smiren, zasto se nije svađao, zato me...onako ljubio. Rekao je izvini, rekao je da mu je žao i ja nisam mogla da shvatim zašto, ali sad jest, nažalost kasno.

Ponovo zaplačem i osjećam slabost i nemoć. Vratila sam se u stan i uzela mobitel, imala sam propuštene pozive od Ryana te ga nazvala.

"Gdje si? Zašto se ne javljaš?"

"Bila sam negdje", kažem i sa druge strane čujem Ryanov nježni glas:

"Valeria, jesi li dobro?"

Ponovo briznem u plač, a Ryan prekida poziv. Deset minuta kasnije čujem kucanje na vratima gdje je on stojao i zagrlio me. Nisam više mogla držati to u sebi, otvorila sam mu se i ispričala mu šta se sve izdešavalo dok me on pažljivo slušao i grlio.

"Proći će", rekao mi je tiho.

"Ali kad", govorim i brišem suze. Ryan uzdahne i ne progovori više ništa. Ostatak noći smo proveli u tišini.

Sklopila sam oči dok me Ryan grlio i pred njima mi se pojavio Ash. Njegova smeđa kosa je bila kovrdžava, njegove crte lica nježne, oči svijetlucave i prekrasne dok me zelenilo nije u potpunosti zavelo, a njegove usne nasmješene. Smijao se nježno, dječački i sretno dok me gledao u oči. Pustila sam posljednju suzu. Takvog ga želim da pamtim, nasmijanog, sretnog jer mu to i želim.

Ash je sve do sada bio samo poželjan u mom životu, ali nisam shvaćala da je počeo i da bude potreban.

Izgleda da neke stvari nisu bile predviđene da budu razotkrivene na vrijeme.

A/N

Prvo, želim da vam se zahvalim od srca što ste čitali ovu priču i davali mi podršku. Znam da to vjerovatno često pročitate, ne samo od mene nego i od drugih pisaca, ali an drugačiji način ne mogu da iskažem svoju zahvalnost.

Želim ukratko da kažem nešto o ovoj priči, inače nemam tu potrebu, prestala sam uopćenito da duljim sa završetkom neke knjige, ali ova mi je prirasla srcu kao nijedna do sada.

Priča je, kao što ste sami mogli zaključiti, sa mnogo emocionalnim događajima, kao i o problemu sa kojim se možemo svi mi susresti u jednom periodu u životu. Mislim, zapravo znam, da je ovo knjiga uz koju sam sazrijela u nešto ozbiljniju osobu, sama tematika kao i stil pisanja se drastično razlikuju od prethodnih knjiga koje sam pisala, a uporedu sa tim sam i sama počela da mjenjam svoja razmišljanja o nekim stvarima u životu.

Znam koliko su vam dragi Ash i Valeria, posebno Ash koji je i meni također postao mnogo drag. ;)

Ne ljutite se na mene i ne smišljajte način na koji biste me ubili, imajte povjerenja u mene vezom ove priče. ;)