Poželjan [✔]

1. Ash

Prohladno je i sniježno jutro u Chicagu. Snijeg je padao već zadnja tri dana bez prestanka i dosezao mi je sve do koljena. Ljudi su slabo izlazili iz svojih toplih domova, jedino po potrebi i zbog posla su morali napuštati kuće i izlaziti vani na minuse.

Naslonjena od kuhinjski stol ispijala sam kafu, na stolu je bio položen moj blokić sa rasporedom. Danas sam imala tri predavanja za svoju grupu u klubu.

Radila sam već zadnjih pet godina kao mentorica male grupe u kojoj se broj ili povećavao ili smanjivao ili ostajao isti. Upoznala sam u posljednjih pet godina razne osobe sa raznim slučajevima i navikla se već na sve. Biti mentorica ovisnicima nije bio isprva najlakši posao i moj otac mi je stalno govorio kako mogu bolje naći, ali ja to nisam željela i on je najbolje mogao da razumije zašto.

Danas imam novog člana, dobila sam mail od Ryana da pročitam ukratko nešto o njemu.

Ash Petrov. Dvadeset i osmogodišnji muškarac. Visok metar i devedeset, težak osamdeset kilograma.
Boravak u bolnici: petnaest puta.
Razlog: nejasan. Ne razgovara puno i izbjegava veće grupe ljudi.

Hm, ovo je nešto zanimljivo.

Odložila sam mobitel i uputila se u kupatilo da obavim higijenu. Naša predavanja počinju inače od šest sati i traju sve do osam, nekad i do devet navečer.

Spremila sam se za dan i krenula u tržni centar gdje će me čekati Ryan na kafi. Navukla sam na sebe debeli kaput i zaključala stan. Izašla sam vani gdje me dočeka oštar i hladan vazduh. Pustoš u ulici, samo pokoje auto prolazi i daje naznake života. Došla sam do parkinga i ugledavši svoje auto u snijegu odpuhnem mrzovoljno.

Uzimam rukama smaknuti snijeg sa šajbi od auta i nakon deset minuta ulazim u auto sa crvenim šakama. Mrzila sam zimu, bile su uvijek prokleto hladne i nepodnošljive. Ne mogu razumjeti osobe koje govore da je to najljepše godišnje doba.

Deset minuta vožnje i parkirala sam auto u garaži tržnog centra. Izašla sam i uputila se u lift. Već sam imala jedan propušten poziv od Ryan. Nikada nije volio kašnjene, nestrpljiv je i prilično uredan kao osoba. Sve je imao isplanirano i ukoliko mu plan ne ide kako treba šizi. Začudo, imam dovoljno živaca za njega i njegovo ponekad užasno naporno ponašanje.

"Dolazim dosado jedna", kažem kada me po drugi put zove.

"Gdje si ti sad?" Upita me iznerviranom bojom glasa. Mogu ga zamisliti kako stoji ispred kafića i ima skupljene obrve dok gleda ispred sebe ozbiljnim i ubojitim izrazom lica.

"U liftu, sad ću na četvrti sprat", kažem i prevrnem očima kada se vrata lifta otvore na drugom spratu i u njemu uđe žena i dijete. Stisli su dugme za treći sprat. Bože, zašto jednostavno ne odu stepenicama?

"Kasniš", frkne sa druge strane.

"Znam, nema potrebe da mi to još naglasiš, idi sjedni negdje i naruči nam šta, eto me brzo."