Poželjan [✔]

16. "Ne idi"

Probudila sam se u polumraku i automatski pogledala prema mjestu gdje je Ash ležao. Bio je nalaktit na krevetu i posmatrao me dok se mjesečina probijala kroz zastore u spavaćoj sobi i učili ambijent ugodnijim.

"Što ne spavaš?" Čujem svoj šapučasti glas kako mu postavlja to pitanje.

"Nisam mogao odmah zaspati", jednostavno odgovori. Okrenem glavu prema noćnom ormariću i opazim da je četiri sata jutra i namrštim se.

"Lezi", kažem i dlanom ga nježno pogurnem na krevet kako bi legao. Iako je bio snažniji od mene popustio mi je i legao nazad leđima na krevet.

"Imam košmare", prošaputa i ja ss pretvorim u uho pomno slušajući šta će dalje da kaže, ali Ash je šutao.

"Kakve košmare?" Upitam tiho dok on svojom desnom rukom počinje prstima da prelazi po mojoj goloj koži na leđima koje su slale ugodne trnce.

"Zavisi, nekad sanjam onu noć u autu sa Timom, nekad...", zastane i ja se nalaktim kako bih ga pogledala u oči. Lice mu je izgledalo izmučeno, kao da ga je neko danima bičevao.

"Ne moraš mi reći", prošaputala sam i prstima prešla po njegovom obrazu. Posmatrao me par sekundi u tišini, a onda sklopio oči i izdahnuo.

"Ne, želim da ovo izbacim iz sebe", kaže i ponovo otvori oči "moram da nekome ispričam cijelu priču."

Ukočila sam se kada je obujmio moju ruku svojim dlanom i počeo da se igra sa mojim prstima, a potom je započeo pričom:

"Moja sestra, Sasha, je bila poput mene psihički nestabilna i zatvarala se u sebi. Ne znam šta je bio razlog da se zatvorila u sebi i padala u depresiju, ali niko joj nije mogao pomoći. Svi smo govorili da je samo pubertet, imala je svega trinaest godina i hormoni su joj divljali. Pokušavao sam popričati sa njom par puta, ali nije htjela da mi se otvori nikad. Jedno jutro ju je naš otac pronašao u kupatilu na podu, blijeda poput zida, sa kutijom tableta koje je popila. Odveli smo je u hitnu, ali bilo je kasno."

Zadrhtao je i jače me prvio uz sebe, a ja sam ga obrglila oko struka i naslonila glavu na njegova prsa i slušala njegovo neujednačeno disanje.

"Nakon toga sam počeo i sam da padam u depresiju, ali su me Tim i Lena uvijek ohrabljivali da idem dalje i da će me proći bol, da neće biti tako velika. Dvije godine kasnije izgubio sam i Tima, a odmah potom, nakon godinu dana i Lenu."

Ponovo me stisnu sebi, udahne, izdahne i ponovo nastavi priču:

"Mislio sam da je to to, da više ne vidim razlog da živim, mislio sam da ne zaslužujem život više. Bio sam spreman da podignem ruke od sebe i svog života, ali mi se jednu noć u snu pojavila Sasha. Izgledala je tako stvarno u snu, kao da nije nikad ni otišla od nas i rekla mi je da moram nastaviti dalje životom, da ne uradim istu grešku kao ona."

"Tvoja sestra je u pravu", kažem i on me poljubi nježno u tjeme. Osjećala sam se tako spokojno sa njim i u ovom momentu sam bila sigurna da postoji nada za nas uprkos svemu.