(PO)GREŠKA S ROBOM

14. Poglavlje: Prošlost i Budućnost

Robert ponovno osjeti njen zov i nelagodno se promeškolji na mjestu. Zvala ga je već neko vrijeme, a svaki put kada se ne bi odazvao, pojačala bi intonaciju. Isprva je čuo nešto što bi najlakše mogao opisati kao pucketanje u ušima a pojavilo se kad je bio na tavanu. Mislio je da je od promjene visine i zanemario nelagodu. Kad su razvrstavali papire po podu u dnevnoj sobi, počelo je zujanje. Taj zvuk tisuću uzrujanih pčela pojačavao se iz minute u minutu, sve dok nije postao toliko glasan da Robi nije mogao čuti ništa drugo. Vidio je da Ema i Bruno nešto govore, ali nije ih mogao čuti. Meškoljio se na jastuku i nervozno pogledavao prema kuhinjskim vratima.

Odjednom, zujanje prestane a zamijeni ga šapat.

Dođi, dođi, dođi... k meni... Tebi pripadam sada...

- „Robi? Jesi li dobro?"

Dođi, dođi, dođi...

- „Hm? A-ha."

- „Blijed si. Sigurno ti je dobro?"

Dođi, dođi, dođi... k meni...

- „Malo sam umoran..."

Ema pogleda na sat.

Deset navečer je, nije ni čudo da je umoran. Svi su umorni, shvati, i počne zijevati prekrivajući usta dlanom.

- „Imaš pravo. Vrijeme je da odmorimo, imali smo dug dan", kaže ona i Bruno ustane.

- „Izgubili smo pojam o vremenu", složi se. – „Cijeli dan sam tu", doda i zaželi im laku noć.

- „Ako želiš, možeš tu prespavati...", ponudi mu Ema nespretno. – „Kasno je i svi smo umorni, a sutra ćemo nastaviti..."

Bruno se počeše po bradi. Nije se osjećao ugodno ostaviti ih same s Knjigom koja je pokazala da može biti nasilna. Možda bi stvarno bilo bolje da ostane?

- „U redu", pristane. –„ Pod jednim uvjetom", kaže i okrene se Robiju koji je izgledao izgubljeno.

- „Posudi mi brijaći aparat", kaže i pogladi se po obrazu.

Robi potvrdi glavom i ukočeno se nasmije. Sin posuđuje ocu pribor za brijanje, umjesto da je obrnuto.

Tebi pripadam sada...

Ema je otišla u svoju spavaću sobu po rezervnu posteljinu, Bruno je iskoristio priliku da ode na wc, a Robi ostane ukočeno sjediti na kauču na kojem je njegov otac planirao prespavati. Odjednom, noge mu se same počnu pomicati i on osjeti kako ustaje protiv svoje volje. Našao se u kuhinji ispred Knjige prije nego što je uspio povratiti kontrolu nad samim sobom.

Čekala ga je.

Otvorila je svoje stranice i pokazala mu predivnu sliku: bistro more i pješčana plaža izgledali su toliko stvarno da je vjerovao da bi smočio ruku kada bi dotaknuo stranicu.

Dotakni me, dotakni me...

Zov je postao toliko snažan da mu se više nije mogao oduprijeti. Učinit će sve, samo da taj glas prestane raditi nered u njegovoj glavi. Gledao je svoju ruku kao je nečija tuđa i promatrao kako uranja u pijesak sve dublje i dublje. Prvo prsti, pa šaka, pa ruka do lakta... I zatim osjeti sunce na obrazu i more ispod stopala.

Prešao je na plažu sa slike i otvorio oči.

*

- „Kako misliš, nema ga?"

- „Nestao je, nema ga, ne znam gdje je"..., nabrajao je Bruno u Eminoj spavaćoj sobi. Ona ispusti jastuk i deku koje je taman uzela u ruke i potrči niz stepenice dozivajući ga.