(PO)GREŠKA S ROBOM

21. Poglavlje: Nikad više

Bruno je pustio sina unutra i sjeo za stol.

- „Upravo razgovaramo kako nam je lijepo ovdje i da je dobro što si nas odveo u planine", kaže mu i nasmije se.

- „Poslijepodne bi mogli u šetnju, što kažeš?", predloži Ema.

- „O, da! Ja obožavam šetnje", prihvati Luna.

Robert se nije pomakao od vrata.

- „Ideš s nama?", upita ga Ema.

Robi potvrdi i kaže da mora pod tuš.

Krenuo je prema najbližim vratima ne znajući kamo ona vode.

- „Hej, kamo ćeš? Kupaonica je tamo", zaustavi ga majka na vratima svoje spavaće sobe i nasmije se.

- „Izgledaš kao da si popio nešto", promatrala ga je sumnjičavo i onjušila mu dah.

Luna se nasmije.

- „Ja ću ga odvesti", kaže njegovim roditeljima i odvuče ga kroz vrata.

Robi se nasmiješi majci i uđe u kupaonicu.

- „Ne sjećaju se ničega", objasni čim su se našli iza zatvorenih vrata.

- „Sjećaju se samo toga da sam ti ja djevojka", kaže oprezno i zagrli ga.

- „Tako mi je drago da si dobro", nastavi i poljubi ga u obraz.

- „I meni. Ne mogu vjerovati da je uspjelo."

- „Kako si to napravio? Kako si otišao otamo?"

Robi sjedne na krevet i protrlja čelo.

- „Sve da ti i kažem, ne znam detalje..."

- „Znam sve o Knjizi, ispričali su mi tvoji prije nego što su izgubili pamćenje."

Robert kimne glavm.

- „Upotrijebio sam Broš i zamolio Ernesta Sombera da spriječi nastanak Knjige. To je sve čega se sjećam. Očito je uspio, ne znam ni ja kako. Probudio sam se na podu razbijenog lokala u gradu i došao ovamo, kao da me nešto vuklo prema ovim vratima. Nisam ni sanjao da ću pronaći svoje roditelje tu, niti da si ti s njima."

Luna sjedne pored njega i položi svoju ruku na njegovu.

- „Drago mi je da si tu", ponovi.

- „Čekaj, moji misle da smo tu na nekom odmoru?"

- „Trebao si to vidjeti! U jednom trenutku su pričali o Knjizi i Brošu i, nakon što su sve rekli, kao da su se isključili na trenutak. Nakon toga, postali su drugi ljudi, veseli, ništa ih nije brinulo, počeli su planirati što će raditi poslijepodne... Stvarno sam mislila da su poludjeli. Sve dok se ti nisi pojavio..."

Robi se zamišljeno počeška po bradi.

- „Očito je Ernest uzrokovao još promjena kada je uništio Knjigu. Sad tek moram saznati kako su se upoznali i kako smo dospjeli ovamo..."

Luna ga poljubi u obraz i podraga po kosi.

- „Izgleda da je sve dobro završilo."

On kimne.

- „Samo... Muči me jedna stvar."

- „Koja?"

- „Kako to da se ti svega sjećaš?"

Ona se zagleda u njega i nasmiješi se.

- „Stvarno ne znaš?"

Robi odmahne glavom.

- „Ja nisam stvarna, dragi. Ti si me izmislio jer si bio usamljen", kaže mu i Robertu se odvrti pamćenje unatrag. Sve one šetnje, svi razgovori... sve je vodio sam sa sobom? Sve dok nije ušao u kuću one žene i ona ga je izbacila napolje jer se preplašila da petlja s njenom kćeri.

- „Želiš reći da sam te izmislio?"

Ona potvrdi.

- „To znači da nikad nisi bila u opasnosti..."

- „Mislim da ti je trebao razlog da se otkineš s lanca, od utjecaja Knjige. Našao si ga u meni, iako sam ja cijelo vrijeme bila ti. Ja sam ono što ti želiš, samo što još nisi dobio priliku upoznati me u pravom životu."

Robert trepne i protrlja oči.

Kad ih je otvorio, Lune više nije bilo.

Želja je pokretačka moć svega što se događa. Ako želiš nešto dovoljno snažno i iskreno, ako svu svoju energiju usmjeriš ka tome, postoji šansa da će se to i ostvariti. Samo, nije svaka želja dobra, kao što ni svaka pogreška nije loša. Ljudi griješe, žele, vole, mrze... Rade ono što čine ljudi. Sve dok svatko nosi svoj dio tereta na vlastitim plećima, postoji krhka ravnoteža između onoga što jest i onoga što može biti.

Robert shvati da ne želi saznati detalje o tome kako je Knjiga uništena, sve dok tako i ostane. Ne treba znati sve da bi bio sretan s onim što ima. A ima puno: priliku za novi početak. Nakon svake pogreške, slijedi prilika da ju ispraviš, samo ju treba prepoznati na vrijeme. Robi shvati da je njegov trenutak došao i zahvali u sebi gospodinu Somberu koji je već odavna umro, na svemu što je učinio za njega i njegovu majku, i uputi se zagrliti svoje roditelje.

- „Mislim da je vrijeme da odemo kući", kaže im.

- „Ionako mi nije bilo do šetnje", složi se Ema i obuče sako.

S njenog revera bljesne crveno oko Broša prema Robertu, kao da mu namiguje i on skrene pogled.

Nikad više, obeća sam sebi.

KRAJ