(PO)GREŠKA S ROBOM

11. Poglavlje: Kornelija

Lucinda je dala broš svojoj sestri. Kornelija ga prihvati i sumnjičavo se zagleda u sestru.

- „Ovo je čarobni broš koji ispunjava želje?", ponovi upitno njene riječi a Lucinda se nasmije i pokrije rukom usta.

- „Ali, nikome ne smiješ reći za to. To je tajna...", šaputala je zavjerenički i promatrala kako se Kornelijin izraz lica mijenja. Posljednjih godinu dana pala je u kliničku depresiju i, što god pokušali, nisu ju uspjeli izvući iz melankolije u kojoj se nalazila zbog činjenice da nikada više neće hodati. Terapije, lijekovi, psiholozi i psihijatri, sve je to bilo samo kozmetički, izvana, održavanje na životu djevojke koja se ugasila iznutra. Lucinda je pokušavala pomoći pridržavajući se uputa koje su svi dobili od liječnika; kako joj se obraćati, koje teme i izraze izbjegavati, kako joj pristupiti... i shvatila da joj time čine još veću štetu. Odlučila se za drugi pristup; laganje.

Tu večer došla je u njenu sobu noseći broš koji je dobila od Ernesta prije dvije godine jer je to jedini komad nakita kojeg Kornelija nije nikad vidjela, a koji se nalazi u kući, i izmislila priču o tome kako je to čaroban predmet koji ispunjava želje. Bio je to maleni trik kako bi ju razveselila i pomogla da izađe iz krize, da počne željeti stvari i da vidi da ih može dobiti. Da shvati da njen život nije završen i da još uvijek može poželjeti mnogo toga, između ostalog, i živjeti. Trebalo ju je malo uvjeravati, no čini se da je napokon povjerovala jer je počela sa zanimanjem promatrati crveni kamen u sredini.

- „I, kako radi?", upita znatiželjno a Lucinda se razveseli. Nakon skoro dvije godine letargije, napokon je nešto pobudilo zanimanje u njenoj sestri. Izgledala je kao da je netko upalio svjetlo u njoj.

- „Primiš ga ovako", kaže i uzme broš s dvije ruke te ga postavi ispred svog lica. -.".. zagledaš se duboko u kamen i pustiš da te slika koju vidiš unutra vodi dalje."

- „Kakva slika?"

- „Ono što želiš, pojavit će se u odrazu kamena. Ali samo ako se jako jako koncentriraš..."

Kornelija uzme broš natrag i položi ga u krilo.

- „Mislim da su to gluposti", kaže sestri.

- „Probaj, vidjet ćeš."

- „Što si ti zaželjela?"

- „Ja... zaželjela sam tvoju sreću", kaže iskreno.

Kornelija se ironično nasmije.

- „O, baš ti se želja ostvarila."

*

Iako se pred sestrom pravila da ne vjeruje u čaroban broš, ipak je svaku večer prije spavanja provela neko vrijeme trljajući njegovo oko želeći da se može vratiti u prošlost i spriječiti svoj pad niz stepenice. Znala je da se Lucinda osjećala odgovornom za to, no ona sama ju nikad nije krivila. Bile su djeca, igrale su se i skakale po kući kao bezbroj puta dotada, nitko nije mogao ni slutiti da će taj put sve biti tako pogrešno. Bježala je od sestre noseći loptu u rukama, lopta joj je ispala, ona se popiknula na nju i sletjela niz stepenice pod čudnim kutem. Nesretan pad uslijed kojeg je skoro umrla. Umjesto toga, ostala je oduzeta.

U posljednje vrijeme često je željela da se dogodilo ovo prvo.

Priča o čarobnom brošu, koliko god šuplja bila, dala joj je nadu da može promijeniti prošlost i ona se grčevito uhvatila za nju. Svaku večer prije spavanja zurila je u kamen i prisjećala se svakog detalja toga dana, mirisa, odjeće, osjećaja, planova... Svaku večer, iznova je proživljavala najgore što joj se dogodilo u njenih 16 godina i punila predmet svojom energijom koju je čuvala. Radila je to toliko dugo dok joj nije prešlo u naviku, a sve to imalo na kraju terapeutski učinak na nju samu. Iznova proživljavajući tragediju, svaki detalj toga dana, shvatila je da ništa nije mogla učiniti da ju spriječi. Niti je itko drugi mogao. To je bila nesreća, loš dan, takve karte je dobila, i s tim se treba pomiriti i nastaviti dalje.

Prvi put kada se broš aktivirao, osjetila je ljuljanje kao da se nalazi na brodu. Drugi put, sve se oko nje zamaglilo, i ona shvati da se umalo onesvijestila od vrtoglavice. Uspjela se prebaciti tek nakon desetak puta, taj se put nije preplašila i nije odustala prije samog kraja.

Tu večer kada je napokon uspjela vratiti se, nije učnila ništa. Vidjela je sebe i sestru kako se igraju toga dana, a zatim se odlučila vratiti i potražiti sestru da joj pomogne promijeniti prošlost. Uzbuđeno je čekala njen povratak da joj kaže da broš zaista radi i zamoli za pomoć jer se bojala sama išta napraviti, osjećala je da je kopanje po prošlosti opasno i htjela je svoju sestru uz sebe.

**

Isprva ni sama Lucinda nije mogla vjerovati, no ubrzo se uvjerila da je broš zaista magičan. Uz malo prakse, sestre su vrlo brzo ovladale skokovima i putovale su zajedno gdje god bi htjele. Otkriće ih je toliko oduševilo da nisu marile za posljedice, niti su bile svjesne njihova postojanja, barem ne onoliko ozbiljno koliko su trebale. Nakon nekoliko probnih skokova, odlučile su vratiti se i ispraviti Kornelijinu nesreću, no to je bio samo početak.

Kako to obično biva s putovanjima kroz vrijeme, svaki skok uzrokovao je sve veću štetu a svaki popravak izazvao bi još tri nove pogreške. Kornelija bi dobila noge natrag, ali bi Lucinda doživjela nezgodu, majka bi završila u bolnici, otac bi postao obiteljski nasilnik... Što god napravile, uradile bi krivo i njih dvije se izgube negdje na putu između tada i sada shvaćajući da sadašnjost nikad neće biti idealna.

Umorne od svega, naposlijetku su se zaustavile u svijetu u kojem je Kornelija ponovno prohodala, majka je bila normalna, a otac je obolio od ciroze jetre i morali su se preseliti u glavni grad gdje su bolnice bile opremljenije. Obje su se složile da je to najbolje što su mogle učiniti i dogovorile da nikad više neće upotrijebiti broš. Pospremile su ga u drvenu kutijicu i zakopale u dvorištu na dan kada je cijela obitelj odlazila u grad.

Selidba je rastavila Lucindu od Ernesta, što nijedno od njih nije preboljelo. Taj put, razlog selidbe bio je bolestan otac, no, konačni ishod bio je isti: nikad se više nisu vidjeli.

***

U novoj kući u gradu dočekalo ih je iznenađenje. U sobi koja je bila namijenjena Korneliji, na prozorskoj dasci, nalazila se drvena kutijica koju su zakopale u vrtu stare seoske kuće i ostavile tamo da istrune zauvijek. Kornelija šokirano povikne a odmah zatim pokrije usta, no Lucinda ju je čula u susjednoj sobi i pojavila se na vratima točno u trentku kada je otvorila kutiju.

- „Nemoguće!", povikne i uplašeno pogleda mlađu sestru.

U ruci je držala antikni komad nakita.

Broš se hranio njenom energijom mjesecima, oživio je zahvaljujući njoj, i nije ju namjeravao napustiti. On pripada njoj. Kornelija nije razumjela sve to tako jasno, ali osjećala je da je broš vezan uz nju. Shvatila je da ga se nikad neće moći riješiti.

- „Spremit ćemo ga", kaže sestri. – „Spremit ćemo ga i nikad više ga nećemo primiti u ruke."

Lucinda se složi i drhtavim rukama vrati poklopac natrag. Jedini poklon kojeg je dobila od Ernesta bio je proklet. Ona sama ga je proklela onaj dan kad ga je poklonila Korneliji i izrekla laž koju je očaj pretvorio u istinu.