(PO)GREŠKA S ROBOM

3. Poglavlje: Bogatstvo

- „Vrijeme je", kaže starac umornim glasom.

Ležao je u bolničkom krevetu kojeg su prije šest mjeseci prenijeli u njegov dnevni boravak. Tada je još bio sposoban hodati i sjediti, ali upozorili su ga da će bolest brzo napredovati i da će bolovi biti sve jači. Bez kemoterapije, bilo je pitanje mjeseci kada će ga bolest dokrajčiti. Svjesno je odabrao povratak kući i prekid terapije. Bio je dovoljno imućan da si je mogao priuštiti najbolju njegu a sreća u nesreći bila je i ta što mu je nećakinja bila medicinska sestra. Kada je on odlučio vratiti se kući, ona je dala otkaz i uselila se k njemu da ga njeguje do kraja. Iako je bila bratova kći, volio ju je kao da je njegova vlastita, a i sam Bog zna da joj je bio bolji otac od pravoga.

Promatrao je kako se njene plave oči pune suzama i primijetio kako je neznatno kimnula glavom u znak slaganja. Dotakla mu je čelo usnama i pogladila ga po obrazu.

- „Volim te uvijek i zauvijek", šapnula je i ubrizgala lijek u infuziju spojenu na starčevu ruku.

On se spokojno nasmiješi. Bio je to prvi osmijeh nakon dugo vremena.

- „Ti si moja princeza", kaže joj nježnim glasom, onako kako bi joj govorio još odmalena kada bi napravila nešto dobro. Nije govorio „bravo" ili „super", rekao bi joj „Ti si moja princeza", a ona bi se rascvjetala od sreće. Nekom drugom te riječi bile bi čudan izbor za posljednje, ali njima dvoma te riječi simbolizirale su jedan život kojeg su proveli zajedno odrastajući i učeći jedno od drugog. Dobila je najveću pohvalu za najgore što je ikad napravila u svom životu.

Ali tako je on htio. To je bila njena žrtva za njega. Ona će nastaviti živjeti s krivnjom kako bi on mogao umrijeti dostojanstveno. Držala mu je ruku i gledala kako zatvara oči, a onda je i ona na trenutak zaklopila svoje kako bi ispustila one žareće suze koje su ju bockale iza kapaka. Njene plave oči ubrzo su postale crvene i natečene a dnevni boravak napunio se ljudima koji su posvjedočili da je njen stric umro i odveli ga u mrtvačnicu.

Iznenađujuće je kojom brzinom život krene dalje nakon nečije smrti. Nakon samo tjedan dana, nakon ukopa, ostavinske rasprave i kada je maknut bolnički krevet koji je gušio prizemlje, Elena je čula zvonki smijeh iz kuhinje. Kuharica i spremačica šaputale su o nekim ženskim temama i potpuno zaboravile da je vlasnik ove kuće prije samo nekoliko dana napustio zdanje u lijesu i da je ona, njegova nećakinja u žalosti, ovdje jer je naslijedila kuću od njega. Isprva ju obuzme bijes kako se usuđuju cerekati u kući pokojnika i ljutito spusti nogu na posljednju stepenicu kaneći utrčati u kuhinju i reći im...

Što? Da se ne smiju smijati zato jer je ona tužna? To bi čak bilo i prihvatljivo, ali ne bi bila istina. Istina je da joj smeta njihov smijeh zato jer ima grižnju savjesti. Zato jer ga je ona ubila. I zato je zastala na vratima u nedoumici baš u trenutku kada je spremačica izišla iz kuhinje s osmijehom na licu.

- „Oh, oprostite... Nisam namjerno...", počela se ispričavati a bucmasti obrazi joj se zažare od nelagode kao djevojčici. Elena odmahne rukom.

- „U redu je, moja tuga ne mora biti i vaša", kaže i baci pogled na namještaj u dnevnom boravku koji je poslušno bio okrenut prema televizoru na zidu.

- „Izgleda kao da se ništa nije dogodilo", komentira dvosmisleno pogledavajući uokolo a spremačica nije bila sigurna misli li nova gazdarica na odsutstvo strica ili na to da je dobro pospremila prostoriju pa odluči samo kimnuti glavom bez suvišnih komentara. Ionako joj je bilo dovoljno neugodno i samo se htjela maknuti iz njene blizine. Tako mlada, a već je odisala nekom težinom. Zrak je oko nje bivao težak a njena prisutnost izazivala je sumornost.

- „Idem dalje za poslom", kaže oprezno. –„Imate li kakav poseban zahtjev?"

Vrati vrijeme, pomisli Elena i gorko proguta slinu.