(PO)GREŠKA S ROBOM

20. Poglavlje: Povratak

Ernest Somber iznenađeno je promatrao kako se sve što mu je Robert rekao da će se dogoditi, zbilja i događa. Ema Nemec, odnosno Lucinda, došla je u njegov dućan kako je dječak predvidio da hoće i on svim silama zatomi osmijeh na licu. Bilo ju je lijepo vidjeti nakon toliko vremena, mislio je da je mrtva već odavna, a evo je tu pred njim, ljepša nego ikad. Robert mu je dao točne naputke kojih se mora pridržavati, inače će i ona i njen sin umrijeti, a to nije htio dopustiti. Dok je s pola uha slušao njenu priču o mrtvom zaručniku i propuštenoj i neprežaljenoj prilici za majčinstvom, prisjećao se Robertovih riječi:

- Ne smiješ joj odati da znaš tko je. I, još važnije, ne smiješ dopustiti da Knjiga sazna da ti znaš da je to Lucinda. Knjiga će ju tražiti Broš zauzvrat za Dijete koje će ona htjeti, i ti ćeš ga preuzeti isti dan. Međutim, do posvajanja će proći tri tjedna, što znači da ćeš imati Broš u svojim rukama za to vrijeme. Moraš ga naučiti koristiti i upotrijebiti ga u tom periodu. Ako propustiš priliku, svi ćemo umrijeti, govorio je Dječak koji to više nije bio i plitko udisao posljednje udahe na podu njegova dućana.

Knjiga ga je gadno ranila i vrlo vjerojatno se neće uspjeti oporaviti tako brzo. Ako se uopće uspije oporaviti.

Ernest je slušao njegove riječi i škiljio prema njemu. Suluda pomisao padne mu na pamet: što ako ga to Knjiga testira? Bacio je brzinski pogled ispod pulta, bila je mirna, ničim nije odavala da ih osjeća ili čuje što smjeraju.

- „Kako da znam da to nije Njeno djelo?", prošapće i pokaže kažiprstom na mjesto gdje je Knjiga.

Robi se presavije još jednom na podu i osjeti kako mu curi nos. Obriše nadlanicom tekućinu koja mu je došla do usana i shvati da je to krv. Podigne ruku umrljanu vlastitom krvlju i zavapi po posljednji put.

- „Samo ti možeš to okončati na pravi način. Spasi nas...", kaže i izdahne na pločicama njegova dućana.

Ernest požuri k njemu, no tijelo je nestalo čim je obišao pult. Zabrinuto se osvrnuo po lokalu kao da očekuje da će iz nekog kuta iskočiti skriveno čudovište, no to se, naravno, ne dogodi. Klekne na pod gdje je minutu prije svoj život položio mladić kojeg je navodno upoznao, ali u budućnosti, i koji je Lucindin posvojeni sin. Priča koju mu je ispričao imala je više smisla od svega što je čuo u posljednje vrijeme, i on umorno sjedne. Mora si priznati da je i njemu već dosta ovakvog života, a ako je mladić rekao istinu, čeka ga sve teža budućnost. Zamišljeno dotakne kapljicu svježe krvi i donese odluku.

Učinio je sve kako je trebao, promatrao je kako se Lucinda lomi iznutra i, više od ičega, želio joj je reći istinu; da ju nikad nije zaboravio, da ju još uvijek voli svim svojim bićem, ali u tom slučaju ona nikad ne bi pronašla sreću u majčinstvu, dječak ne bi postao njen sin, i tko zna što još se ne bi dogodilo u budućnosti, a trebalo je biti odigrano kako bi Dječak poživio dovoljno da dođe do trenutka kada ga je upozorio... Nije imao izbora nego odigrati karte do kraja. Drhtavim rukama preuzeo je Broš iz njenih ruku i pokazao ga zadovoljnoj Knjizi. Knjiga je bila toliko sigurna u svoju moć da uopće nije obraćala pažnju na Ernestova maštanja i imaginarne razgovore koje je već znao voditi sam sa sobom. Mirna i spokojna što se dokopala Broša, spustila je gard, na što su i računali.

Te večeri, Ernest je legao u krevet kao i obično. Zatvorio je vrata sobe sakrivajući se od Knjige i izvukao Broš iz džepa. Okretao ga je između palca i kažiprsta i pitao se kako to da su on i Lucinda uspjeli stvoriti nešto tako moćno iz nečega što je isprva izgledalo kao nevino ispovijedanje dvoje prijatelja, ljubavnika. Možda ih ne mora uništiti, možda može popraviti stvar? Ležao je na leđima i prizivao njen lik kojeg je danas vidio nakon više od stoljeća i pol. Kao što je Knjiga pogonjena snažnom magijom, tako je i Broš, mora da imaju sličnu snagu jer tvore ravnotežu. Je li stvarno na njemu red da uništi to što su započeli?