Carmen

Prva glava

Bio je to možda običan kišni dan u našem selu, vratio sam se iz polja zbog iznenadne ljetne kiše kad sam ugledao nekog nepoznatog čovjeka ispred svoje kuće. Odložio sam ručnu kosu u ostavu te prišao ocu koji je razgovarao s tim srednjovječnim muškarcem. Učinio se kao bogat čovjek, odjeven u lijepo odijelo od tvida s cigaretom među usnama. Moj otac, seoski pijanac i kockar je pokraj njega izgledao jadnije nego kako obično izgleda. 

Nije ni čudo što su nas svi mrzili u obitelji, otac nam je dovoljno ukaljao ugled u selu i okolici. Jednostavno sam se osjećao poniženim zbog toga, kao da me svi drugi gledaju da ću postati kao svoj otac. Užasno mi je to smetalo, imao sam osjećaj nervoze uvijek kad bih se napio s prijateljima u gostionici no majka me tješila. Mlad sam, to je normalno u mojim godinama. 

˝Dobar dan, gospodo!˝ pristojno sam se obratio starijim muškarcima kad sam prišao. Otac me samo mrko pogledao na što sam samo skrenuo pogled. Svađa s njim nije vodila nigdje, stari magarac no ovaj uglađeni gospodin me zanimao. 

˝Dobar dan, mladiću. Ti si zasigurno sin ovog gospodina?˝čovjek me uljudno upitao na što sam zbunjeno kimnuo glavom. Što bi ovaj tražio kod nas?

˝Vi nešto trebate?˝ upitao sam kako bih ga se što prije riješio. Ne elim da stari napravi scenu pred nekim tko je iz bogatog svijeta. Ubit će ga netko zbog njegovih pijanih dobacivanja. 

˝Ovdje sam poslom. Tražim mlade momke za rad na svom imanju. ˝ ovo me zainteresiralo no morao sam misliti i o majci. Nisam je mogao ostaviti samu s ovim manijakom. Ne znam, trebao bih vremena da razmislim.

˝Moj sin sigurno nije za to vaše kao imanje.. moj sin je veliki radnik i potreban je kod kuće.˝ moj otac se samodopadno oglasio na što sam se podsmjehnuo.

˝ Oče, ja sam dovoljno star da odlučujem za sebe. Hvala na pohvalama, sad odi u kuću.˝ otvaram mu vrata, gurnuvši ga polako u kuću. Tko bi rekao da će stari ustrajat da ostanem? Oduvijek me mrzio iako sam sve radio kako treba. Ali da, trebao je besplatnog radnika koji će mu održavati polje i usijeve te brinuti o životinjama. 

˝Kako se zovete, mladiću?˝ ovaj uglađeni me upitao, ponovno pripalivši cigaretu. 

˝Bruno, gospodine. Smijem li upitati za vaše ime?˝ upitao sam. Nisam se osjećao nimalo nesigurno pri razgovoru s bogatim slojem društva. Zašto i bi? To su ljudi od krvi i mesa, ničija krv nije doslovce plava. 

˝Rudolf. ˝ kimnuo sam i naslonio se na zid naše trošne kuće. Kako je on gledao na ovaj naš svijet? 

˝Možete li mi malo bolje objasniti posao koji bih trebao obavljati kod vas na imanju?˝ iako sam bio skeptičan prema odlasku od kuće, zanimao me posao. Sigurno nije nešto što ja ne bih znao raditi. Stvarno, u selu sam ja vršio uglavnom sve popravke. Znao sam raditi u polju, tesati, kovati.. Rad sa životinjama sam najviše volio. Konji su mi bili najdraži, tako plemenite i veličanstvene životinje. Nekad smo imali najjačeg konja u selu no morali smo ga prodati zbog očevih dugova u gostionici. Jadno se osjećaš nakon što gubiš toliko zbog jedne proklete ovisnosti, to te pretvara u drugu osobu, mijenja tvoju osobnost iz korijena. Tjera te da budeš istinski nezadovoljan i jadan. 

˝Nedavno sam na svom imanju kupio konje, moj stari konjušar je umro od tuberkuloze. Pokoj mu u duši. ˝ prekrižio se potom nastavio: ˝Trebaju mi mladi i snažni mladići za rad s trkaćim konjima. Moja kćer Carmen jako voli konje i ne želim da njenim konjima nešto nedostaje. ˝ konje sam jako volio i volio bih raditi s njima. Četkati njihove bujne grive i istrčavati ih po poljima. Tad sam se osjećao slobodnim, sjedeći na konju koji je tako brzo trčao kroz polje i nosio me u moju bezbrižnost. Kao da sam napokon bio oslobođen svih muka koje su me rastavljale kao igračku. A uz moju pomisao o bezbrižnosti, na pamet mi je pala moja sirota majka. Kako bih je mogao ostaviti samu?