Carmen

Šesta glava

" Bruno, kamo ideš?" zbunjeno se okrenem kad ugledam Sharon po izlasku iz kuće.
" Idem raditi. Vi ste još ovdje?" namršteno upitam.
Ona mi priđe te stavi nekakav smotuljak u ruke.

" Pripremila sam ti doručak. Mi smo prespavali kod krčmara u sobama. "

" Hvala, kasnim. " blago sam se nasmijao i nastavio dalje svojim putem. Gledao sam u onaj smotuljak s hranom, zbunjen. Kakve su sad ovo obmane? Svi su se najednom sjetili biti dobri.
Ovdje više nitko nije normalan pa ni ja sam.

Kad sam stigao na Rudolfovo imanje, uhvatio me neki neugodan osjećaj. Kao da želim iskočiti iz svoje kože i pobjeći daleko odavde. Ovo mi se nikad nije dogodilo no osjećao sam se kao da bi mi se nešto moglo dogoditi.
No, pokušao sam to zatomiti i krenuti na posao.

Danas je vrijeme bilo tmurno, nije mi se to sviđalo jer se konji boje lošeg vremena. Trebalo ih je istrčati.
Kad uđem u kuću, ugledam dečke kako ispijaju alkohol kako bi se zagrijali.

" Dobro jutro, momci. " pozdravim ih i ostavim onu hranu na stol. Pojeo sam malo potom otišao do njih kako bi popio nešto.

" Mislio sam doći jučer do tvog sela, ali morao sam raditi u polju. " Marcus me ispričavajuće pogleda.

" Nema veze. Ionako se samo moja obitelj svađala. " odmahnem glavom kad pogledam oko sebe i shvatim da Roberta nema. Svi su tu, samo tog malog nema.
" Jel znaš gdje je Robert?" upitam Marcusa koji odmahne glavom.

" Nisam ga vidio ni jučer nakon što si ti otišao. " sumnjičavo sam kimnuo, zakopčao kaput i izašao van. Mučio me taj mališa. Izgledao je kao da se nešto jako loše dogodilo.

" Bruno, što ti radiš ovdje sam?" Rudolf poviče za mnom sa svog trijema.
" Tražim Roberta. Jel znate gdje je?" prilazim trijemu no Rudolf odmahuje glavom.

" Možeš ga probati potražiti kod njegove kuće, živi u blizini. Imaš doslovce pet minuta hoda. " govorio je o svom unuku tako hladno i bezbrižno. Nije ga zanimalo gdje je nestao, jel mu se nešto dogodilo? Uistinu se vidjelo da ga nije bilo briga.

" Dobro, hvala gospodine. " uljudno sam odgovorio i krenuo dalje. Pazeći da me kolege ne opaze, izašao sam iz dvorišta i krenuo potražiti Robertovu kuću. Hodao sam putem skoro pet minuta kad sam ugledao jednu malenu ruševnu kućicu.

Oprezno sam ušao u visoko raslinje koje ju je okruživalo i krenuo do ulaznih vrata.
" Robert! Roberte!" povičem, nadajući se da će mali odnekle dotrčati.

" Robert!" zazovem još jednom no ništa.

Pritisnuo sam kvaku i polako ušao u kućicu. Neka jeza me obuzimala pri samom ulasku, sve je bilo tako mračno zbog krpa preko trošnih prozora.

" Roberte? Nemoj me zafrkavati, izlazi!" povičem. Ništa.

Ušao sam u dnevnu sobu gdje je na kauču punom mrlja ležala blijeda žena. Pretpostavljam da je spavala pošto je navodno bila bolesna no izgledala je potpuno zdravo.

" Gospođo?" zazovem je, pretpostavljam da je ovo Robertova majka.
Otvorila je oči i polako okrenula glavu prema meni.

" Tko si ti?" promuklo upita. Spustio sam se u čučanj, približivši joj se.

" Ja sam Bruno, Robertov kolega i prijatelj. Zabrinuo sam se pošto ga nema na poslu. "

" Rekla sam mu da se ne vraća tamo, kod onog svog djeda tiranina. Ali on ne sluša. " nezadovoljno izusti potom se prebaci u sjedeći položaj.

" Vas dvojica ste prijatelji? Činiš se stariji dečko. " blago se nasmiješila na što sam kimnuo.

" Ja imam dvadeset i tri godine no Robert je jako drag mladić. Pomaže mi kad radim oko konja. " Robert jest jako dobar dečko, s njim vrijeme bro prođe. Uvijek ima neka pitanja i smiješne priče koje pronalazi u časopisima za mlade.