Carmen

Dvanaesta glava

" Hej.. dečki?" u polusnu čujem Dorisin glasić kako nas doziva. Podigao sam se na ruke i ispustio jedno tiho "hej". Robert se također probudi, trljajući oči.

" Jeste spremni za pokret? Svi su zaspali. " šaptom je rekla i mahnula rukom da joj priđemo. Ustao sam se velikom mukom, Robert me naslonio na sebe te smo tako došli na vrh stepeništa.

" Jesi bolje?" Doris brižno upita na što odmahnem glavom.

" Baš i ne. Prokleto me boli sve. " otpuhnem. Trebao sam ostati i mirovati, ništa od ovog se ne bi dogodilo. Najrađe bi se ubio koliko sam sve sjebao.

" Hajde, idemo. Odmarat ćeš se po putu." Robert mi govori dok me vuče prema stražnjem izlazu gdje Carmen već stoji.
" Što ćete reći kad shvati da nas nema?" upitno ih pogledam na što one slegnu ramenima. Nisam ih htio ostavljati na cjedilu, kad je mogao ubiti Christophera, može i njih dvije.

" Ma neće nas ni pitati. " Doris govori samo kako bi me skinula s leđa no ne odustajem.

" Dobro on zna da ste pomagale Robertu. Koje su vam ideje?" upitno ih odmjerim obje.

" Reći ćemo da ne znamo, jednostavno." Carmen mahne rukama potom otvori vrata. Vani je mrkli mrak, a hladnoća se već počinje zavlačiti u moje kosti. Robert krene prvi no djevojke ga zaustave.

" Hoćemo li se ikad više vidjeti?" Doris tužno upita na što se Robert nasmiješi.

" Sigurno hoćemo, javljat ćemo vam sve." osmjehnuo se i poljubio joj obraze potom prišao Carmen.

" Hvala, Doris. Jako si draga. " osmjehnuo sam se i povukao njeno tijelo u zagrljaj. Čvrsto me zagrlila potom se primakla mom uhu:

" Mislim da Carmen dosta misli o tebi, znaš. Neka ti to bude motiv da se boriš." nasmiješeno me pogledala kad smo se odmaknuli. Carmen da misli o meni?

" To si ti nešto krivo shvatila. " nesigurno se nasmijem. Pomazila me po obrazu, odmahnuvši glavom.

" Nadam se da ćemo jednog dana postat kumovi. " izvio sam kut usne u smiješak i poljubio joj obraze.

" Čuvaj tu dobru dušu, Doris. " pomazim je po ramenima na što ona kimne.

" I ti svoju. Ne daj da te ljudi poput našeg oca promijene. "

" neće. " nasmijem se i pogledam Carmen koja me već gleda. Robert je stajao vani, spreman za pokret.

" Doviđenja, gospođice Carmen. " uljudno sam joj se obratio na što je pogledala u stranu. Zar je plakala? Što se dogodilo s njom?

" Doviđenja konjušaru. " naposlijetku je podigla pogled i poljubila mi obraze. Njene usne su bile tako mekane, nisam se mogao oduprijeti.
Primaknuo sam joj se i poljubio je u kut tih predivnih usana.

" Nadam se da ćemo se naći negdje u sljedećem životu. " nasmiješeno je rekla na što sam kimnuo i još jednom je zagrlio. Pogledao sam sestre još jednom potom poveo Roberta putem.

Hodali smo besciljno sve dok nismo naišli na nekog seljaka s kolima i konjima na koja smo se popeli kako bi nas odbacio do grada.
Svitalo je, Robert je spavao u mom krilu dok sam ja pušio cigaretu i samo gledao put.

Nikad je nisam dotaknuo, nikad je nisam imao priliku voljeti, a opet sam je volio. Sjećao sam se našeg prvog susreta i kako je samo plela pletenice konju kao nekakva šumska vila. Niska djevojka, duge kose i prodorna pogleda.

Carmen, Carmen..

To ime mi je odzvanjalo u glavi cijelim putem, prisjetio sam se mekoće njena dodira dok je dezinficirala moju ranu na leđima i dok je onako damski pušila cigaretu. Ma mogao sam je samo gledati kako diše i kako priča. Bila je kao Mjesec, tako lijepa i nedostižna. Mogla je to biti moja Carmen no to se zasigurno ne bi dogodilo. Dogodilo bi mi se isto kao Christopheru, umjesto sa ženom kojom volim bi završio u grobu.

Pogledao sam u Roberta koji je tako spokojno spavao u mom krilu, pokriven svojim pohabanim kaputom. Moram pronaći posao i pružiti tom dečku budućnost, mora odrasti u normalnu odraslu osobu. Neću dopustiti da ga traume i teško djetinjstvo sputavaju u spoznavanju ljubavi, u izražavanju svojih osjećaja.

Uvijek sam se trudio pomoći no one koje sam volio, nikad nisam znao pokazati ljubav. Opet nisam bio savršen onako kako su me neki ljudi gledali. Bio sam kreten koji nije znao izražavati osjećaje, teško mi pada ovaj odlazak od svog sela i svoje svakodnevice. Propustit ću rođenje Tommyjeva djeteta, Camillino vjenčanje, Carmenin život.

Brinuo sam za Tommyja, kako će on bez mene? Kako ću ja bez njega dalje? Bez njegova savjeta, ruke prijateljstva?
Kajao sam se zbog svega što sam učinio, otišao sam predaleko. Trebao sam ostati raditi u polju kod kuće i ne dolaziti na to prokleto imanje. Možda bih spasio majku od smrti, spasio sebe od ovog bježanja.

Ja sam ovdje rođen i nije lako samo tako otići odavde jer ja odlazim u nepoznato, odlazim bez ikakve sigurnosti da će biti dobro. Što li će Helen kad shvati da joj nema ni sina ni mene? Rudolf će je sigurno posjetiti, nadam se da joj neće učiniti nešto nažao. Tek sad shvaćam da nismo trebali samo pobjeći no čini se da je prekasno. Ne možemo se sad vratiti.

Naslonio sam se na drveni predio, sklopivši oči. Možda bih i ja trebao odspavati kao moj mali prijatelj. Ali ne, meni sam na oči nije išao. Ja sam morao pronaći adekvatno rješenje za ovu našu promjenu.

Ali samo se nadam da će Rudolfa stići karma i da će ga pojesti jer se takvo smeće rađa rijetko. Tako zloban i pohlepan čovjek.. on zlostavlja sviju, zaposlenike, svoju djecu, on je jednostavno nenormalan. Monstrum.

Žao mi je djevojaka. Doris i Carmen možda jesu imale sve no roditeljska ljubav im je uskraćena. Robert i ja smo imali svoje brižne majke no njih dvije nisu imale nikog osim svog pohlepnog oca i pasivnu majku.

Utonuo sam u nekakav jadan san, budeći se na svaki trzaj kola po kamenitom putu. Išli smo u budućnost, valjda bolju.

_____________