"White lips, pale face
Breathing in snowflakes
Burnt lungs, sour taste
Light's gone, day's end
Struggling to pay rent
Long nights, strange man.."
Taman kad je krenuo pripjev mog savršenog alarma, oglasilo se jutarnje zvono na mojim vratima. Priznajem, nije mi bilo svejedno ujutro u 6:30 otvoriti svoja vrata stana;
Tko zna koji manijak može ovako rano kucati po raznim stanovima..
Ja sam jako plaha osoba, bojim se i kad vrata zbog iznenađujućeg propuha podivljaju, kako da onda radi ovoga ne budem prestrašena?
Ipak sam skupila snage, uzela u lijevu šaku bejzbol palicu i lagano otvorila vrata. Čim sam ugledala Belly-a u Kevinovim rukama, brzo mi je ispala palica iz ruku, te sam pohitala s velikim osmjehom na usnama ,naglo sam ga uzela u svoje ruke, a on kao da me je prepoznao, odmah je počeo mahati repićem. Dok je tako ispred vrata stana vladalo veliko slavlje, nešto mi je stalno bilo u glavi, a to sam shvatila kad sam vratila pogled na Kevinovo lice.
Sav je bio blijed i imao je groznicu, spustila sam mačka u stan, a prebacila jednu Kevinovu ruku preko mog ramena.
Pa čovječe kako je uopće izdržao na nogama cijelo vrijeme u hodniku, vjerojatno se pridržavao o zid.
Nakon što sam ga doslovno unijela u stan, kao da je pomahnitao.
Počeo je po svim ladicama uporno tražiti lijekove, gdje god je nalazio neke tablete, neprestano ih je gutao, a ja , nisam samo stajala sa strane i čekala da se smiri, trudila sam se ,stvarno sam ga pokušavala maknuti, odjednom sam i ja bila izvan kontrole, te sam ga zavezala s konopcima koje je moj tata još kad je radio u mornarici, ostavio kao simbol vječne povezanosti.
Derao se iz petnih žila:"Anna , pusti mee!!"- no naravno ja nikog ne puštam, bez da mu pomognem. Sama sam na sebe ljuta, kako sam ga mogla ostaviti misleći da će ostati čist tek 3.mjesec, pa koji mi je bio vrag?
Najgore mu je kad prolazi krizu, nije da sam to ja jednom proživjela, ali vidim po njegovim pokušajima da na sve načine dobije ono što bi ga 'vratilo u život'.
"Mrzim te, mrzim te, mrzim te..."- nije prestajao ponavljati te dvije meni trenutačno bezvezne riječi, nisu me toliko boljele, koliko je njega ponajviše zbog svega ovoga boljelo srce.
Nisam ga niti pokušala ostaviti samoga, uostalom ni na posao nisam imala snage otići, pa on mi je jedini 'prijatelj' ako se uopće može tako nazvati takva osoba. Iako ja mislim da ne može, od samog početka, vjerovala sam da će svo to razdoblje on proći ,te da ćemo se ponovno zbližiti, ali ne, on mora ponovno sve po svome.
Nakon vrlo kratkog vremena, ipak je odlučio progovoriti, ma koliko god to bilo teško :"Ne moraš ništa govoriti, znam da samo mislim na sebe, da sam sebičan, da ti ne dajem priliku da mi se približiš, ali shvati da ni ti, ni svi drugi, koji misle da mi mogu pomoći, zapravo nemaju pojma kako se ja osjećam."-jedva je to izrekao sav preznojen i bar je meni izgledao da ima vrlo povišenu temperaturu.
Nisam ga mogla više slušati, pa sam se samo izderala na njega :"Ali ja bi željela znati kako se ti osjećaš."-te riječi su mi parale dušu, ne samo zato što sam ih izrekla, nego zato što znam da njega te riječi bole više od mene same.
Prestravljeno sam ga pogledala, dok me je još uvijek promatrao bez riječi.
Tada ,kao da se jednostavno slomio, njegovo srce više nije znalo što da radi :"Bojim se Anna, bojim se, da će mi se nešto gadno dogoditi.."-naslonio je svoju glavu u moje naručje, dok sam ga jagodicama prstiju, lagano gladila po kosi, prolazila sam kroz te njegove kovrče i razmišljala što da napravim.
Kako da ga izvučem iz ovoga?
Tko će mi pomoći?
Prešla sam preko te njegove naive, pa sam ga odlučila pitati :"Odakle ti novci za takvo nešto?"-pogledao me je upitno :"Ja sam bogatun, sjećaš se?"-kiselo ,vjerojatno od boli, se nasmijao, dok mu je osmijeh više naličio na neku nesreću. Kevin nikad nije volio to što su mu roditelji jako uspješni, stalno si je to prebacivao i gotovo nikad nije želio da mu daju previše novca, ali ovisnost o drogi ga je samo navela na to.
"Donijet ću ti nešto za smirenje."-rekla sam već razočarana njegovim razmišljanjem. Tražila sam i napokon našla, kutijicu nekih minijaturnih tableta,te mu ih brzo dala uz čašu vode.
"Hvala."-kratko je odgovorio, čim je strpao oko 4 tablete u svoj organizam. I dalje sam ga gledala sva u čudu, bože, kako može biti tako iznimno glup??
Iz njega vjerojatno progovara ovisnost, to 100% nije njegova volja i on bi drage volje prestao razmišljati o iglama i tim stvarima, jer je dosta mlad i da priznamo, stvarno je dečko zgodan.
Viši je od mene, mogao bi me pojesti s tom njegovom divovskom figurom. Ali kakav god se on doimao ljudima, za mene će uvijek ostati onaj dečko preko puta, u čijem društvu Belly uživa.
Činila sam se sama sebi već napetija od samog Kevina koji se očajnički želi maknuti od droge, tako da sam otišla na balkon i lagano zapalila cigaretu. Gledala sam oko sebe , ne bi li ugledala nekog novog, ali ne, uvijek isti ljudi ulaze i neprestano izlaze iz ove glupe zgrade.
Koji zanimljiv život, zar ne?
Pogled mi je pao na nekog dečka, nedaleko od mog balkona, sjedio je na klupici i sasvim slobodno pušio, bez ikakve obveze, nije ga bilo briga ni da meteor velike brzine udari o Zemlju, pa da sve nestane. Da bar ja imam toliku slobodu, a ne narkomana u svom stanu.
Kad smo već kod Kevina, bolje da odem pogledati kako je.
Zatekla sam ga kako povraća. Došlo mi je loše od tog prizora, pa sam nekako stavila ruke na svoje oči, škiljeći na jedno oko. Digao je ruke, u znaku da mu ne treba pomoć, da vlada situacijom.
Ponovno sam izašla na balkon već dovoljno frustrirana. I napravila istu stvar kao i maloprije.
Nakon par sati, spustila se tama nad Londonom, a Kevin je izražavao sve veću i veću želju, da njegovo tijelo okusi još par šprica da mu umire kretnje. Polako je počeo izdisati i izgovarati jako grubo :"Treba mi.."-bilo mi je potrebno da nastavi rečenicu, tako da sam se nagnula preko njegovih usta da ga čujem jasnije ,zadnje što sam čula je bila riječ :"Heroin"-ta riječ me je zaprepastila. Nisam imala izbora, nego sam odmah krenula u onu poznatu napuštenu ulicu, gdje se skupljaju već poznati narkomani. Jeza me prošla.
Imala sam strašan predosjećaj da će mi se nešto dogoditi, htjela sam istog trena pobjeći iz svoje kože negdje daleko.
Strah koji mi je bio u kostima, ipak sam htjela skriti, tako da sam kroz mračne ulice hodala s željom da ih više nikad ne ugledam.
"Hej mala.."-svašta sam čula iza svojih leđa i pokušavala to zanemariti.
Tad se oko mene stvorilo par ljudi, počeli su me vući za ruku, a ja sam jednog udarila šakom u lice. Stvarno nisam znala kako sam mogla dignuti ruku na čovjeka, ali kad je riječ o meni samoj, ne želim da me nitko takne, za to ću se pobrinuti. Tako sam bila prestrašena, da sam mislila da ću početi škrikati i plakati, no tad se netko izderao :"Mičite se"-u tom trenutku su se svi razišli, a ja sam ostala sama. Razmišljala sam da bar mogu u ovoj tami razabrati gdje se nalazim ,a kamoli tko je ovaj ispred mene. Brzo sam promijenila mišljenje čim sam čula ponovno isti hladni glas :"Tko si i šta radiš ovdje?"-prvo što sam uočila bila je njegova zapaljena cigareta.
Nadam se da ste zadovoljni s nastavkom
-Your Incredible
