Pratim kapi kiše kako se ne sebično slijevaju niz zamagljen prozor, kojemu ih je očito već dosta, pa ih namjerno propušta na pod...
Osijećam prazninu u cijelom tijelu, pa i u duši, nešto me u zadnje vrijeme iritira, ne znam je li to ovaj stari prozor ili nešto poput kapljica kiše, nešto što se nalazi izvan ovog stana, izvan ovog grada upotpunosti.
Bravo, ponovno sam se uspjela zatvoriti u sebe, nitko mi ne može pomoći, tako sam sama..i kad plačem, sjetim se svega što me upropaštava, pa čak i ova kutija u mojoj trenirci, nekad stvarno nemam potrebe za njom, ali kad upadnem u depresiju, kao da potpuno poludim, a to je vjerojatno svaki dan.
Moram pronaći samu sebe, zato što je tako bolje živjeti, a ne samo preživljavati poput mene. Nekad imam osjećaj da ću se izgubiti i više si neću moći pomoći...
Dok sam tako izgubljena u mislima, sjedila na krevetu, te polu-dodirivala hladan pod nogama, osjetila sam toliku usamljenost u toliku tugu, da sam sama sebe sažalijevala..suze su počele liti, a ne padati niz moje obraze. Kao da nisu niti pokušale zatražiti dopuštenje za padom, samo su tako hladnokrvno počele.
Znala sam samu sebe nekad zapitati 'Kako neki ljudi uopće i pomisle na samoubojstvo?'-vidite kako se brzo promijene stvari, za čas.
"Hoćeš s nama?"-vikao je Kevin iz pretpostavljam blagavaonice. To bi trebalo značiti, želim li upoznati još par njegovih luzera i sasvim bespotrebno se voziti kroz London i tražiti pravi caffe-bar u kojem popiti kavu, te nakon toga u krpe. Ne, ne hvala, radije ću izmišljati nove načine za oduzeti si život.
"Ugodan dan."-rekla sam malo jače, s dozom sarkazma, on je to osjetio, te otvorio vrata na pola od moje sobe, kročio u nju:"Mogu li?"-okrenula sam glavu prema njemu, te ga pokušala ugostiti Anninim jutarnjim blamažama:"Već si ušao, pa.."-bar malo sam ovu situaciju poboljšala, shvatio je da nešto ne valja, da ga brinem, a to me živcira. "Neću te daviti, ali obećaj da ćeš biti dobro."-rekao je to jako olakšano i s pokušajem da popravi nešto u vezi samnom, no ne možeš popraviti nešto što je uništeno, možeš se samo praviti da se ništa nije dogodilo. Nasmijala sam mu se i tako ga otjerala iz stana.
Ostala sam sama, što da sad radim?
Ponovno ću van, al ovaj put idem na Tower Bridge, pa možda čak i na obalu rijeke Thames. Svaki put kad se barem malo maknem iz stvarnosti, moje srce se osjeća bolje, tako da bi mi bilo bolje da sve to radim češće.
Nakon duže vožnje u taxiju, napokon sam ispred sebe ugledala savršen most, koji spaja lijepe dvije polovice i tako od njih čini predivnu cijelinu.
Iako se kiša lagano smirivala, i dalje nije potpuno prestala, tako da su mi marte bile iscrtane prozirnim kišnim crtama. Nisam baš preveliku važnost davala kiši u cijeloj ovoj priči, jer me je na neki način činila smirenom i vraćala me ondje gdje pripadam.
Taman kad sam se sklonila s kiše na neko mjesto tik uz Tower, samo da bi napokon mogla nastaviti meni poznatu radnju, no onda mi je nešto palo na pamet. Ugledala sam visoki most, čemu bi mogao poslužiti? Da pokušam nešto što nitko nikada nije? Toliko mi je pitanja činilo zbrku u glavi. Samo sam tako bez razmišljanja, počela sasvim ne oprezno penjati gore, imala sam osjećaj kao da me čeka milijun stepenica, jer je izgledao tako visoko, no nije, bila sam za tren oka na vrhu. Trenutno na vrhu cijelog moga svijeta, na vrhu nečega što će mi preokrenuti život, cijeli život naopačke. Bilo je tako nevjerojatno, sve dok nisam osjetila da taj trenutak dijelim s nekim. Udaljena sjena nekih 6-7 metara od mene, nadziralo se mnogo dima iznad njegove ličnosti. Samo sam stajala, nije me taj vidio, nisam ni ja njega, ubrzo sam shvatila da je to još neki običan turist, predpostavljam iz Italije, uskoro mi je nestao s vidika..uživala sam u samoći, toliko da sam sjela na prašnjavi pod, uključila neke tipove tužnih pjesama i pratila sva događanja. Kako samo mogu živjeti u tom svijetu mržnje? Ja jedva trpim ovo što mi se događa, a kako će oni pretrpjeti ovo trenutno?
Sve je prividno i lažno. Moje misli me truju i grizu istovremeno, no ne dam im da me posjećuju ovako ranjivu.
Shvatila sam da lagano pada noć, no nije mi smetalo, samo me je sve više i više tjeralo da kradem dobrotu iz same sebe.
Vibracija mobitela me je prepala, a istovremeno i naljutila, tko mi krade mir, rekla sam sama sebi:"Kevin"-pisalo je na ekranu, kliznula sam prstom, te tako omogućila da mu glas napokon čujem :"Gdje se nalazišta?"-bez imalo sumnje, samo sam mu odvratila :"Tower"-mogla sam si i misliti, kakvu je facu napravio, tako da sam ga odlučila pitati u čemu je problem :"Zašto pitaš?"-tihim glasom je rekao :"Zayn je u blizini, pa će te pokupiti."-nisam mogla odoljeti, a da ne započnem svađu :"A ti si vjerojatno predpostavljao da se ovdje nalazim!"-rekla sam to glasnije nego sam htjela. Nije odgovarao, samo je rekao :"Dođi kući."-sve ovo mi se nije činilo kao nalik njemu, nešto se dogodilo s njim. Jaka ljutnja se nadzirala na kilometar, nadam se da nije samo upućena meni. Jako sam se uzrujala na samu pomisao, bivanja u njegovom autu, te dijeliti s njim tako maleni prostor, bila sam tako ljuta, da bi mogla Kevina izbaciti iz stana.
Brzim koracima sam sišla s velikog stepeništva, kad sam shvatila da me već nečiji BMW čeka pri samom ulazu. Imao je zatamnjena stakla, pa sam se zagledala u njega, uporno sam htjela da mi da neki znak da je on taj. Mrzila sam to što nisam znala gdje se sad nalazi taj Zayn.
Tada je nekim čudom, naglo otvorio vrata i mahnuo mi rukom. Ponovno je počela padati kiša, na brzinu sam ušla u auto. Prvo što sam primjetila bila je njegova majca kratkih rukava, znači, za njega je već ljeto došlo.
"Zar ti nije hladno?"-upitala sam ga, nakon što sam za svaki slučaj, pričvrstila pojas. Pogled mu je pao na moju radnju prije kontakta očima. Izbacio je onaj poluosmjeh i rekao:"Nisam toliko loš vozač."-otresla sam kapljice s vrhova kose, koje su me zahvatile u zadnji čas, pri samom ulasku. Odlučila sam ignorirati njegov komentar, te glavu naslonila na hladan prozor. "Odakle si?"-nitko me nikad nije pitao tako izravno odakle sam, jer svaki put izbjegavam priču o mojim korijenima jer ne mogu shvatiti kome je još drago slušati moje žalosne priče..
Uglavnom, iznenađeno sam mu uzvratila :"Manchester"-njemu su oči i dalje bile na cesti, pošto se ispred nas pružala velika gužva, u nizu je bilo više od 15 automobila, super.
"Bradfourd"-nastala je mala stanka, da uzdahne:"To znači da smo blizu."
Malo me razljutio, pa sam ga se htjela riješiti:"Zapravo, tamo više ne živim."-ovaj put me je pogledao i zadržao pogled na mojim očima, te ih vratio na cestu:"Pa nekad bar odeš posjetiti svoju obitelj."-on nije prestajao sa pričom, malo mi je pogled zastao na martama:"Ne, otkad je otac umro."-desnu ruku je naglo stavio na čelo, te počeo s isprikama:"Stvarno nisam htio, ja.."-cijelo vrijeme sam gledala u njega, i nisam nikad u životu vidjela iskrenije osobe:"U redu je."-polako sam se počela zanimati za njegov život:"Koja je tvoja priča?"-nasmijao se i brzo s dozom optimizma odvratio:"Ako želiš čuti moju priču, bilo bi bolje da ostanemo u autu, te prigrizemo nešto."-nasmijao me, al ovaj put onako istinski, bez traga sarkazmu, tako da sam se toliko zainteresirala za njegov život, da sam pristala na mali savjet s njegove strane.
Za nekih 20 minuta, već sam se našla u njegovom autu, sjedala su nam bila skroz spuštena, a svatko je imao svoju vrećicu Candya. Da, prežderavali smo se gumenim bombonima i to velikih promjera. Bilo je umirujuće, ne samo zato što smo jeli, nego i zato što napokon s nekim imam normalan razgovor.
"Pa hoćeš li mi ispričati tu 'klasičnu priču Bradforskog dečka'?"-nasmijao se, pokušavajući ubaciti gumenu, zelenu žabu u usta, no ne uspješno.
"Pa, zapravo nije nešto posebno. Samo imam jedno iskustvo s 16.godina, što bi te moglo zanimati."-pogledom sam lutala pa njegovoj čeljusti:"Reci."-ovaj put je on gledao u mene, toliko željan da mi kaže to što zapravo želi:"Bio sam na xfactoru."-čim je to izrekao, meni je srce zastalo. To je moj san, mislim da je bio, no uglavnom od mene ništa, ali ovaj put me je sve u detalje zanimalo. "Zašto si stao? Pa nastavi."-pogled mu je zastao na mojim ovaj put 100% otvorenim očima, malo se trznuo, pa nastavio:"Iza sebe imam 5 godina pjevačke karijere."-malo me zbunio mogu priznati. Prvo govori nešto vezano za xfactor, a sad priča da se doslovno ostavio pjevačke karijere, što mi ne ide baš u glavu. Shvatila sam da mu baš nije do priče, ma ima vremena da mi prizna, ali sad očito nije došlo to vrijeme.
Zapalio je cigaretu, a nije otvorio prozor. Meni je došlo da isto napravim tu radnju, otvorila sam kutiju, a u njoj nema niti jedna...uf, baš znam izabrati pravo vrijeme, da prosim cigarete..
Pogledala sam u njega i pitala ga:"Smijem li?"-nasmijao se, dok mi je pružio u ruke crnu kutiju Sobraine, izvadila sam jednu, imala je zlatni filter, ovaj put sam se ja nasmijala. Naslonila sam se na sjedalo i lagano okrenula glavu u njegovom smjeru, on me je također gledao:"Kakav je osjećaj živjeti pod kamerama?"-pitala sam ga čisto iz znatiželje:"Ne normalno savršen"-rekao je u jednom dahu, a zatim me upitao:"Kakav je osjećaj živjeti običan život?"-i dalje mu je na licu igrao onaj mrzovoljno-lijep smiješak:"Ne normalno savršen."-nasmijala sam se samoj sebi i dalje ga promatrala kao da je nešto posebno. Nismo si imali što reći, pa smo samo nastavili jesti, meni je zazvonio mobitel i tek sam se tad sjetila Kevina:"Gdje si više dovraga?"-izderao se svom snagom na mene, znala sam da se nešto događa, ali trenutno nisam bila baš pametna, pa sam bila jako ljuta, prekinula sam vezu, jer sam shvatila da me želi kontrolirati i dosadio mi je. Želim sama živjeti, bez kontrole i bez ikakvih greški u mojim zvijezdama, ionako ih ima i previše.
Zayn je pretpostavljam čuo Kevinovu dernjavu i moju bezobraštinu, pa je brzo upalio auto, te izdahnuo:"Smith nije baš raspoložen."-malo me je kopkalo zašto ga svaki put zove 'Smith', a ne njegovim imenom. Ipak sam pokušala šutjeti što se toga tiče, ali za onu drogu, morala sam progovoriti. "Hoćeš li mi objasniti što si radio onu večer u ulici?"-naglo je maknuo pogled s ceste i pogledao mene:"Ne tiče te se."-odjednom je postao hladan i bezobziran, imala sam osjećaj kao da je i ovaj put promijenio svoje lice, kao da više nikada nećemo imati ovakav normalan razgovor, ali nekim dijelom mi je bilo i drago radi toga. Očito nije baš pri sebi kada svaki put ne podnosi moja pitanja, ali što ću mu ja kad je tako čudan. Ne može riješavati svoje probleme, nego se jednostavno iskaljuje na drugima. Na moju sreću brzo smo došli pred stan, tako da sam imala šansu otići iz auta, bez ikakve nade, da će me slijediti, no taman kad sam zatvorila vrata zgrade, čula sam njegov glas:"Anna!"-ponovno sam ih otvorila, već iznervirano, a on me je gledao, sa polu-otvorenim vratima auta, te rekao:"Našao sam se u krivo vrijeme, na krivom mjestu."
Još uvijek ga volim, to je jedino što znam i jedino što tražim od vas.
-Your Incredible
