"This is for the girls who have the tendency to stay up at night listening to music."
Odjednom sam imala osjećaj da je u njega ušla neka sasvim druga osoba, a sve je počelo kad je lagano protrljao oči i duboko udahnuo, rekavši samo tri riječi :"Odlazi u auto."-sporo je dihao između teško izgovorenih riječi. Ja nisam odustajala, jer sam osjetila ne normalanu navalu adrenalina :"Baš si kreten, znaš to?"-s malom stankom, čisto da udahnem sam rekla:"Od svih sam ovo mogla očekivati, ali od tebe.."-govorila sam to u razočavarajućem tonu, a tad mi je užasno ljut uzeo zapešće i stiskao ga svom snagom, ostavljajući mi crvenice. Nastavljajući svoj govor od maloprije :"Rekao sam ti nešto, nemoj me ljutiti i odlazi u auto odmah."-imala sam osjećaj da mu glas postaje sve jači i jači. Samo sam ga pogledala i dalje ne zainteresirano i pitala ga :"Zašto sam ovdje? Zastor mi odjednom zeliš pomoći u suočavanju s problemima kad i ti bježiš od njih?"-pogledao me u nevjerici i nastavi, ali prije toga lagano počne otpuštati moju ruku:"Ja bježim od problema?"-"Da, ti bježiš od problema, nemoj se praviti vidjela sam te s Perry, očito te pokušala vratiti u pravi život Zayn, željela je s tobom razgovarati o nečemu bitnom, a ti si ju onu večer za šankom samo ignorirao."-rekla sam to sve u jednom dahu, dugo je gledao zamišljeno u mene i rekao nakon nekih par minuta :"Kako ti to znaš? Ideš na blef ili?"-imala sam osjećaj da polako crvenim u obrazima, pa sam samo rekla:"Lako prosuđujem neke stvari, samo to."-"U redu, već sam mislio da sam ti toliko neodoljiv, da ne možeš maknuti oči s mene."-preokrenula sam očima, shvativši da mi neće odgovoriti na pitanje što ja radim s njim...ali u redu, nije mi više ni toliko bitno. Vožnja prema kući nam je bila uobičajena, nitko nije pričao, samo smo slušali radio, ja sam zapalila cigaretu, a na radiu je krenula pjesma David Bowie Heroes, lagano sam je pojačala, a on me čudno pogledao kad sam počela pjevati i micati glavu kao i David u samom spotu, nasmijao se i krenuo i on pjevati.
"And we can be heroes
Just for one day.."
Osjećala sam se toliko moćnom kad sam pjevala tu pjesmu. Kad je završila, nezadovoljno sam slegnula ramenima, a on mi je rekao:"Nikad ne bih rekao da slušaš Bowia."-prebacila sam sad svu svoju pažnju na njega:"Nego?"-podsmjehnuo se mojoj radoznalosti:"Ne znam..jednostavno ne bih nikad očekivao da se neka cura zanima za tu 'old school kinnda thing', znaš na što mislim, zar ne?"-ovog puta sam se ja nasmijala njemu i to glasno i odvratila mu:"Ne moraju baš svi biti poput vas Sir Malik."-to mu je izazvalo onaj neodoljivi osmjeh na usne, pa sam odvratila pogled kroz prozor od auta i za tren oka smo se našli na našem mjestu. Čim sam ušla u kuću zazvonio mi je mobitel, pa sam se javila već iscrpljena Kevinovom zabrinutošću:"Hey."-kratko sam rekla, dok sam mogla odmah shvatiti u toj mili sekundi da kreće prodika s njegove strane :"Jesi li ti totalno poludjela? Nema te tri dana nigdje, a sad mi se tek javiš? Nakon 50 poziva sad mi se javiš?! Anna zaboga dolazi kući odmah! Razumiješ? Imaš i bitnijih stvari u životu od vucaranja uokolo sa Zaynom! Dolazi kući odmah."-tad je on meni poklopio,uuuh to je bila dobra prodika. Bacila sam mobitel na stolić, i dalje sjedeći u istoj sofi na kojoj sam bila i prije minutu. Zayn me gledao sa malo razočaranim pogledom s druge strane boravka, na drugoj sofi. "Any problems?"-čula sam kako lako uobličava svoj naglasak na onaj Bradfordski, što mi je izmamilo 'fake smile', ali ipak, to je čovjek koji me maknuo od stvarnosti bar na dva i pol dana koja su bila stvarna. On mi je pomogao, nije me ostavio da si naudim ponovno, ali iako sam mu bila neizmjerno zahvalna, morala sam ga pitati :"Kako Kevin zna za tebe?"-on se nasmijao preko volje i reče:"Znaš, nije jedino tebe zvao preko 50 puta, ali ja sam se sažalio nad njim prije tebe.."-nasmijala sam se i rekla:"Dobro, sad bi stvarno trebali krenuti."-ja sam krenula po svoje stvari, kojih nisam imala previše. Dok je on nastavio sjediti i gledati u mobitel govoreći :"Sranje, sranje, sranje"-ja sam ga čula sa kata i dotrčala do njega sa svim stvarima i upitala ga:"Što je bilo?"-stajala sam tako s čudnim izrazom lica, dok je on došao k meni neizmjerno blizu, skoro su nam se nosevi takli, tad je zatvorio oči i rekao:"Umrla ti je majka."-sva sam problijedila, pala sam na koljena, bez emocija, bez ičega u sebi što me je prije držalo živom. On je pao zamnom, držao me za ruke ne govorivši ništa, u tome sam mu bila jako zahvalna. Pridigao me lagano s poda, odveo u auto, otišao i vratio se iz te kuće za manje od 3 minute i odmah smo krenuli prema Londonu. Boljela me je svaka kost, nisam se osjećala dobro, sve me izjedalo iznutra. Ostala nam je još samo jedna cigareta u kutiji koju sam zapalila i njemu dala par dimova.
Anna? Zar je to stvarno ono o čemu sad razmišljaš? Nemoj biti tako sebična kao i svoj otac, ista si kao on, otišao je, napustio me kao siroče, a sad se još i o tebi moram brinuti. Bolje da sam otišla u grob za njim, kad doslovno znam da će tebi trebati dugoročan oslonac u životu, a ja ti ga ne mogu dati, ja nisam tvoj dragi otac koji suosijeća s tobom, mene nije briga šta ćeš sa svojim životom, ne zanima me to, jer te je bolje tolerirao od mene, nije me podnosio, a sad kad ga nema, vidjet ćemo kako ćeš se snaći sama, jer on ti više nije tu, nema ga, nikad ga više nećeš moći zagrliti, izgubio se iz našeg života i od sada ga više nikad nećeš vidjeti.
Moje suze su lile na sve strane, nakon što sam otrčala u njegovu sobu i mirisala mu košulje. Svaki tren mi je sličio kao da će odjednom njegova topla pojava tamnih smeđih očiju ponovo me milo i s pogledom ljubavi gledati, ali ne, to se više nikada nije desilo. Majka je počela piti, raditi doslovno što želi od mene, i tad sam pobjegla.
Sjećam se, bio je to kišan dan u Manchesteru, a ja nisam marila za kišu. Kap koja je prelila čašu je bila ta kad me je udarila preko lijevog obraza i rekla mi :"Ista si kao otac, ništarija."-poludjela sam na to, shvatila sam da mi nitko nije potreban, i tad sam naišla na Kevina, čovjeka koji mi je spasio život, njegovi su bogati, ali ljudi puni ljubavi, pomogao mi je za prvu ruku da se snađem u Londonu, a onda smo postali ne razdvojni prijatelji puni samopouzdanja.
Izgubila sam se u svojim mislima i nakratko se vratila u život čim sam osjetila Zaynove ruke na mojim ramenima:"Anabella?"-pogledao me zabrinuto, ja sam samo odmahnula rukom da me pusti na miru. Stavila sam slušalice i naslonila glavu na hladan i vlažan prozor, ali isto tako sam shvatila da smo u blizini Londona, čim sam osjetila kišu. Slušala sam Lifehouse Everything i nisam osjetila ništa, samo prazninu koja se širila mojim cijelim bićem. Za sve ovo što mi se događalo krivila sam samu sebe, ne znam zašto, ali ja sam bila odgovorna za sve. Imala sam toliku želju za samoubojstvom, za nestankom s ovog prokletog mjesta. Tiho sam se tresla i osjetila kako suze lagano klize niz moje obraze, željela sam se ubiti, toliko jako sam to željela da nisam ni shvatila da smo se zaustavili ispred mog stana, ne primjetno sam slušalice spremila u džep i samo se naslonila nazad na jako udobnu crnu kožu od sjedala i duboko udahnula.
Nakon par minuta u izgubljenoj tišini, svu pažnju sam preusmjerila na Zaynovu čvrstu ruku, primio je moju u svoj veliki dlan. Moja ruka , onako malena, izgledala je još manja naizgled njegovoj. Držao me je za ruku čisto kao znak potpore, suosijećanja. Nisam osjetila nikakvo sažalijevanje, a to inače osjetim kod većine ljudi, što me jako iznenadilo. Čvrsto me držao za ruku i nije popuštao.
"Želim da budeš dobro."-lagano sam udahnula i preusmjerila svoje uplakano lice u njegovu smijeru, ovaj puta su njegove oči imale čudan izraz, kao da će ubrzo doživjeti slom, ali ne, on nije takav tip osobe. Pogledala sam ga zahvalno i lagano ispustila njegovu ruku :"Hvala ti, na svemu Zayn." -izešla sam iz auta i ne osvrćući se na ništa oko sebe, no čula sam iza sebe njegov glas :"Bila si samnom jer u tebi vidim meni vrlo blisku osobu, iste ste, a ja samo želim očuvati takve osobe na životu. Jer su osobe poput tebe rijetkost i zaslužujete život." -hodao je samnom, rame uz rame. Penjali smo se uz stepenište zbog kojeg sam se uvijek kajala. Ubrzo smo se našli ispred vrata mog stana, sasvim nježno me je primio za zapešće i rekao :"Ja te neću ostaviti." -bili smo jako blizu, no to nije bila moja jedina briga, on se želio uvjeriti da sam dobro, zato me je dopratio do stana.
Meni je bilo drago što ga imam. Pitam se postoje li anđeli čuvari? Ako postoje, moj anđeo čuvar je apsolutno Zayn.
Stvari se jako brzo mijenjaju, nadam se da čitate. Hvala vam.
-Your Incredible
