Lijep je osjećaj vratiti se natrag, u topli dom, u Kevinov zagrljaj. Isto tako koliko god se lijepo vratiti, toliko je bilo lijepo i otići iz stvarnosti napokon. Taman kad sam sve stvari pospremila, Kevin me prostrijelio pogledom 'trebamo razgovarati'.
Meni je u glavi bilo samo to, da napokon jednoj osobi nešto značim u životu i da ta osoba, nikad neće sumnjati u mene, baš suprotno slijepo će mi vjerovati.
Bila sam u nekom svom svijetu, ponovno. Samo sam zamišljala Zayna, je li to uopće moguće? Vidjeti njegovo lice, svaki tren kad zaklopiš oči? Ili je to samo magija? Čula sam da većina ljudi pronalazi ljubav, čisto iz tog razloga što je ljubav najbliža magiji. Ja pak ne vjerujem u ljubav, ali 100% bih pala na odanost. To je jedino u što pružam sve svoje nade, valjda vrijedi. Ne postoji sudbina, ona nam samo dodatno zakomplicira život kojega nismo ni imali. Šteta izgubljenog vremena i šteta potrošenih trenutaka s krivim ljudima. Samo se uništavamo, dok ja snivam snove, Kevin mi se našao pred nosom, mahao je rukom. Napravio onaj čudan izraz lica i reče :"Tko je tebe tako razveselio? Smiješ se već pola sata, dok ja ko' imbecil pokušavam biti primjećen."- složi onu 'awkward' facu, pa nastavi :"Znaš, ponekad se zapitam, zašto se neprestano ponašam kao kreten prema tebi, ali jednostavno ne nailazim na nikakav odgovor."-htjela sam ga prekinuti, ali pokazao mi je rukom, da vodi svoj govor, bez upadanja u riječ, pa sam zašutila :"Da ti bar ja mogu pomoći, da sam ti bar ja od proklete pomoći kad se osijećaš manje vrijednom u ovom životu. Ti si meni sve, želim znati kako se osijećaš, želim biti uz tebe kada si u potpunom slomu, kada vjeruješ da će te spasiti samo taj prokleti skok s Towera. Želim sve to proživjeti s tobom, jer si ti meni jednom dala snage, a sad je red na mene. Zapravo cijeli život mi daješ snage, a za sebe ne mariš."-udahnuo je od predugih rečenica, ugledala sam u uglu njegovih očiju taj mali tračak suze, brzo je nestala, jer Kevin nije jedan od onih što će plakati pred curama, radije će to zadržati za sebe :"Ne želim da me ostaviš Anna, ti si sve što imam, jedina sestra, jedina cura koja se želi družiti s olupinom mene, jedina žena koja mi je u sijećanju prvog pravog susreta s velikim Londonom, ostani samnom, molim te. Ako ikad osjetimo skupa tu istu bol, ako ona bude bila nešto previše za nas oboje, tad ćemo otići odavde odmah, i to skupa, jer ćemo na taj način biti i gore skupa."-zagrlio me, čvrsto , a i ja njega, nasmijala sam se :"Zaboravio si Belly-a."-odvojio se trenutak od mene i reče :"Neću ga više zaboravljati, obećajem."
Ujutro se budim, skroz drugačija, sretna, nasmijana, prvi put sam osjetila veliku navalu optimizma, što mi se za čudo svidjelo jako. Promjena, druga ja. To jako dobro zvuči. I dalje sam se izležavala s Belly-em na krevetu, to malo stvorenje, je toliko razmazano, da mu se više ne da hodati do svoje zdjelice za hranu, nego ga moraš uzeti u naručje i odnijeti. Ne mogu vjerovati što mu je Kevin napravio, u dva dana, mačak mi je postao prase. Kao i obično, Kevin-a nije bilo u stanu. Ja bi trebala raditi noćnu smjenu u slastičarnoj, tako da se danas nećemo toliko ni vidjeti. Spremala sam po stanu, sve razbacano, sve puno Kevinovih stvari, bože, vidi se da je razmažen. Nasmijala sam se malo kad sam ugledala na njegovom ormariću sliku nas dvoje iz 'starih dana', prvi put smo postali susjedi, pa je on htio zabilježiti taj trenutak, htio se pohvaliti svojim novim Iphone-om 4., tako da je odmah djelovao umišljeno, ali na neki način vrlo komunikativno, kad ti je dosadno. Uglavnom, pokucao mi je na vrata i vrisnuo :"Say chees!"-uslikao me doslovno u pidžami, podoočnjacima do poda, kosom koja je bila sve, a ne moja kosa. To je bio jako, jako loš tajming za slikanje. On se sredio za odlazak u grad, dok sam se ja taman ustala iz kreveta. Ma bravo Kevin, bitno da si ti na toj slici sam sebi lijep. Smijala sam se ko luđak.
Ponekad samu sebe pitam, odakle dolazi ova snaga koju sada posjedujem? Tko je razlog mog postojanja, pa dođem sebi i rečem si.. ponekad jednostavno nismo sigurni u takve stvari, ni pravi profesionalci ih ne znaju točno definirati, no u jedno sam sigurna ; želim ovu unutarnju energiju sačuvati za sebe, iako bi je bilo dobro podijeliti s drugima..ali nisam ja taj tip cure. Lakše je biti onaj koji "šuti u tišini i drži to u sebi". Slušalice su mi bile u ušima, tako sam provela cijelo popodne, kad kiši u Londonu to traje vječnost. Vjerujte, nekim ljudima nikad ne dosadi Londonska kiša..pa moram priznati da je kiša uvijek odraz mog raspoloženja. Brzo mi je prošlo vrijeme u stanu, pa sam na brzinu nabacila crne marte, kapu i naravno uzela kišobran pri odlasku. Željela sam pobjeći iz tih zidova koji me stalno bacaju u depression time, pa sam samo htjela ne skidati slušalice, zadubiti se u Tom Odell"s notes i nastaviti hodati po kišnom vremenu. Najveća glupost što se tiče odlaska u šetnju po kiši u 7 navečer vam je gužva u gradu, toliko ljudi i kišobrana, doslovno trčeći, svi me izguraju svaki dan sve više i više. Kupila sam dosadni plavi shake i nastavila promatrati ljude ,kunem se da sam privlačila poglede. Vjerojatno zato što neka "psycho" plavuša bulji po ljudima, ukipljena na mjestu, usred ulice, šzo je još bolje drži plavi shake u desnoj ruci, a sivi kišobran u lijevoj. Ovo stvarno liči na nekog bolesnika. Ipak, to sam samo ja.
