Iako sam u dnu duše znala da postajem potajno opsjednuta i to što se tiče samoubojstava i naravno Zayna, nisam si sama htjela olakšati ni u jednoj poziciji. Sva smetena sam ušla u stan te noći, dok me je Kevin dočekao uzrujan :"Gdje si ti do sada?"-gledala sam u njega s nevjericom u očima, još nikada ga nisam ugledala ovako čudnog:"Bila sam van. Što se tebi dogodilo?"-pokušala sam biti koliko toliko smirenija prema njemu:"Zvali su te iz St.Maria Claurence Hospital."-nakon što sam bacila kaput na vješalicu, on se naglo podignuo sa sofe, te me zagrlio, ja i dalje nisam znala što da mu na to kažem, kad ne znam o čemu se tu zapravo radi:"Mene? Iz bolnice?"-i dalje sam ga gledala rastvorenih očiju:"Ja ti baš ne zalazim u zadnje vrijeme tamo, pa.."-pokušala sam ga razvedriti, dok me gledao ozbiljno. Bila sam sigurna da je pogreška, pošto me znaju povremeno zvati, pa bude krivi broj. "Nemoj..tvoja majka je u bolnici i bojim se da neće izdržati još dugo."-nisam znala što da učinim, nikada je nisam voljela, a pretpostavljam ni ona mene. Vjerojatno se želi ispričati za svih ovih 19.godina što mi je učinila. Uništila je moju cijelu obitelj, dok se otac sam sa sobom borio da nam bude lakše, ona je samo zadavala neprestano udarce, kako nama, tako i njemu. Treba mi ovaj put neki savjet s njegove strane, iako ju mrzim, ne mogu tu mržnju ostaviti zauvijek u sebi. Sjela sam na dvosjed, primila glavu na svoje dlanove, na kojima se i dalje osjeti miris cigareta:"Što da napravim."-osjetila sam njegove ruke na mojima, zagrlio me, iako je bio na koljenima, rekao je sav utučen, čak više od mene:"Što god da se desi, ja sam uz tebe..."-vratila sam pogled na njega, a on me i dalje nije prestao držati u svojim rukama:"Želim da napokon odeš k njoj i da zakopate tu ratnu sjekiru, znam, bit će jako teško opet je pogledati u oči, ali gledaj to s vedrije strane, više nikada nećeš misliti na svoje djetinjstvo sa prijezirom."-pomislila sam, pa nije Kevin ni toliko lud. Ima pravo, ali ja sam sebi na prvom mjestu, tako da, iako odem k njoj, to neće promijeniti sve te godine mučenja, pogotovo psihički.
Nikada joj neću moći iz srca reći 'Opraštam ti' jer nema šanse da zaboravim gotovo svo djetinjstvo koje je bilo uništeno, a sada bi mi ga ona htjela popraviti, pošto umire? Pa što bih ja sve popravila trenutno, a ne mogu baš tako lako, kamoli još i kad bi umirala. Ne bi imala vremena da platim stanarinu, da othranim Belly-a, što bi napravila s Kevinom? Njega bi vjerojatno ostavila da živi sam samcat u stanu, i prije svega bi mu zabranila da dovodi cure u stan, tako da bi mu rekla, da ću ga odozgo gađati Candy-ima. On ih mrzi, nikada nije volio ni Candy, a ni M&M'se.
Postoje dva tipa ljudi, oni koji vole Skittles i oni koji obožavaju M&M's.
Ja sam vjerojatno ona druga, slijepo zaljubljena u te čokoladne bombončiće.
Osjećam prazninu. Opet.
Zar je moguće da baš nikad u životu nemam sreće? Da, moguće je, osobito kad sam ja u pitanju.
Predobro, al' ubija.
"Možeš li me odvesti tamo?"-iznenada sam ga upitala, dok su se njegove oči rastvorile u čudu:"Stvarno to želiš učiniti?"-tad je shvatio da mi nije baš do razgovora, pa sam samo šutjela, a on je odlučio da će šutjeti:"U redu, kako želiš."
Nakon sat vremena stajanja u čekaonici, Kevin mi se obratio:"Ja bi trebao sad ići.."-počeo se ispričavati, dok sam ga ja samo brzo zagrlila, te me poljubio u kosu i tamo se malo zadržao i rekao:"Bit će dobro. Samo me nazovi."-nasmijala sam se preko svoje volje, jer mi je već dojadilo stalno zvanje njega..ne razumijem samu sebe, zašto nikada nisam niti razmišljala o autu? Vjerojatno me nikada nisu ni zanimali.
Sva sam se tresla pri samoj pomisli da ću ponovno morati vidjeti ženu koja mi je dijelom uništila snove, a dijelom me uništila cijelu. Još mi je samo ostala olupina mene, to je onaj dio koji zapravo samo preživljava, a ne živi.
Trenutno nemam vremena, a ni toliko inspiracije, tako da..žao mi je.
-Your Incredible
