- Izbaci je! Odmah! - vikala sam dok sam pokušavala da se izvučem iz jakih ruku. Osetila sam kako se krv sliva niz moju nogu. Pogledala sam na pod i primetila lokvicu.
- Ksenija smiri se. - šapnuo mi je na uho.
- Neću. - procedila sam kroz zube zbog bola. Marina je uhvatila Jelenu za kosu i povukla je. Jelenino lice imalo je modrice i uspela sam da joj raskrvarim usnu.
- Platićeš mi za ovo, Ksenija! Zaklinjem se!
- Pucaj slobodno! Ja ću biti ovde i čekati te! - prepostavljam da ju je Marina udarila jer je prestala da priča. Spoljna vrata su se otvorila i ubrzo potom zatvorila uz glasan tresak.
- Smiri se.. - ponovo mi je šapnuo.
- Pusti me... - slabašno sam izgovorila. Ne! Ne smem da padnem! Ne smem! Ne sad!
Marina se vratila i odmah mi prišla. Uzela je moju šaku i tek tada me je muškarac pustio. Polako me je spustila na fotelju.
- Ranjena si. Moraš da vodiš računa. - cinički sam se nasmejala.
- Mogla je da nas ubije. Shvataš li? - sela je pored mene na trosed.
- Znam dušo. Znam, ali mogla si da kažeš, a ne da skočiš na nju. Rana je opet počela da krvari. Da donesem zavoje? - zabrinuto me je upitala. Treba mi piće, ne zavoj.
- Donesi mi cigare, molim te.
- Jebale te cigare! Čuješ li ti mene?!
- Ja sam plaćeni ubica. Ne čujem nikog sem sebe... Odavno je tako. -činilo mi se da se pomirila sa činjenicom da je neću poslušati jer je odmah ustala i otišla... Posle nekoliko sekundi vratila se sa paklicom cigara, upaljačem i pikslom.
- Ksenija...
- Ni ne pomišljaj na to, Marina. - otvorila sam paklicu, uzela jednu cigaru i bacila je na sto. Stavila sam cigaru među usne i pomoću upaljača, upalila je.
- Da ti donesem nešto da obućeš? Ne mogu gledati kako se krv probija kroz taj zavoj. - već me boli glava od ove priče.
- Ne. Neka istekne kako treba. Posle ću sve da očistim. Moram kod predsednika da vidim koji je sledeći zadatak. - uvukla sam dim u pluča i ono što je ostalo u ustima, izbacila kroz nos.
- Je l′ otišla kučka? - potvrdno je klimnula glavom.
- Neće se ona vraćati, osim ako ne bude htela da ti se osveti. - zacerekala sam je ko ludak.
- Samo nek proba.
- Ksenija... - pogledala sam u njegovom pravcu. Nisam znala ko je, šta je... Nije me ni interesovalo, ali pošto je u mojoj kući, moram da saznam sve.
- Upravo si priznala da si plaćeni ubica pred policajcem.
- Ma stvarno? I šta ćeš da uradiš? - popreko sam ga pogledala. Seo je naspram mene u fotelju.
- Ne mogu ništa jer ti leđa čuva predsednik. - izgasila sam cigaru u piksli.
- Zar si se uplašio? - zajebavala sam ga. Izgleda da je Marina shvatila šta radim, pa je stavila šaku na usne i tako prikrila smeh.
- Ne. - odsečno je odgovorio.
- Drago mi je zbog toga. Previše...
- Reci šta si radio tamo i pre svega šta si planirao. Iako si policajac, ja se ne plašim da te ubijem i sahranim tamo gde te niko neće naći.
- Vidi, ja se tebe ne plašim. Koliko god mi pretila...
krij- Čuješ li to, Marina? On se ne plaši đavola. - Marina se promeškoljila u mestu. Bilo joj je neugodno.
- Ne. Ne plašim se lutkica.
- Lutkica? Oh, pa ti meni tepaš. Počastvovana sam. Ali, to nije bilo moje pitanje.
- Zovem se Arsenije Vuković.
- Ksenija Vučić... Drago ti je. Ovo je Marina Tomašević. Dakle, šta si koji kurac, radio u klubu?
- Duga je to priča. -preokrenula sam oči smejući se.
- Divno. Volim duge priče. - nije mu bilo pravo. Primetila sam po njegovim pokretima ruku. Eh, došao si u kuću đavola. Nisi ni svestan šta te sve čeka raširenih ruku.
ESTÁS LEYENDO
BRZI PRSTI by Jovana Knežević ZAVRŠENA
AcciónKsenija je plaćeni ubica. Od svoje 19-te godine, leđa joj čuva predsednik i da bi mu se odužila za sve, ona mu pomaže da se reši neprijatelja. Kada joj sudbina na put nametne Arsenija, Ksenija će shvatiti da prvo mora njega spasiti, pa tek onda sebe.