U Lisicama PRAVDE

27. dio

Spustim kipući čajnik nazad na štednjak te primim za ručku šalicu čaja od mente i uputim se prema sobi u kojoj slomljeno leži Rachel.

„Mamice!" dotri Rosie do mene, presijecajući me na pola puta.

„Reci, dušo." rečem dok promatram njene plave oceane iz kojih pomalo isijava zabrinutost.

„Što je teti Rachel? Zašto plače?" upita.

Teško progutam dok osjećam slabost u tijelu. Što da joj sada odgovorim? Kako da smirim te uznemirene oceane? „Rosie, slušaj..." ostavim šalicu čaja na obližnji stolić te se spustim u čučanj i primim te mekane ručice. „Teta Rachel je upravo saznala jednu vijest koja će joj zauvijek promijeniti život."

„Je li to dobra ili loša vijest?"

Promotrim to maleno stvorenje ispred sebe dok se prisjećam osjećaja kada sam ja saznala da sam ostala trudna. Bilo me je strah, užasno me boljelo srce jer nisam znala što će biti s nas dvije. Plakala sam danima u tišini svoje sobe, bila sam izgubljena i sama, ali nikad nisam požalila tu bebu koja mi je rasla pod srcem.

„Dobra je." potvrdim.

„Zašto onda plače?"

„Zato što će joj promijeniti život i teta Rachel ne zna još uvijek kako da se nosi s time."

„Ali, mamice rekla si da je dobra vijest." zbunjeno me pogleda.

„Zlato, kad – tad ljudima treba vremena da uvide dobro u nečemu."

„Kada će teta Rachel vidjeti da nema potrebe da bude tužna?"

„Ah, ljubavi..." poljubim joj malene ručice te ih protrljam pa pogledam u oči. „Uskoro, ljubavi. Kada ju prođe šok i briga."

„Nadam se da će to biti uskoro."

„I ja isto, cvjetiću. I ja isto..." zamislim se na tren, ali ubrzo prebacim pažnju na Rosie. „Što bi ti htjela raditi sada?"

„Pa..." izmotava se i slatko me pogleda. Želi nešto, garant. „Wings – ice počinju za 7 minuta..."

Nasmiješim joj se. „I ti bi to htjela gledati, je li tako?"

„Da..."

„No, dobro. Ajde briši." veselo cikne i potrči u svoju sobu da se pripremi za Wings – ice. Štetočina mala.

Uzmem čaj sa stolica te se podignem iz čučnja i uputim u svoju sobu. Zatvorim vrata sobe za sobom te na krevetu ugledam slomljenu Rachel. Sjedi na krevetu, zatvorenih očiju iz kojih izlaze suze dok joj srce tone u tišini. „Donijela sam ti čaj." trgne se na moje riječi te me pogleda krvavim nebeskim šarenicama.

„Hvala ti." jedvice progovori te primi šalicu kada joj je pružim. Sjednem na krevet, nasuprot nje dok tišina polako stupa na scenu. Izgubljena je, zbunjena i uplašena. „Liz... j – ja j – ja... ne znam što da radim."

„Hey, hey..." približim joj se i na tren primim za ruke. „U redu je. Proći ćemo kroz ovo zajedno kao kroz što smo kroz svaki pakao prošle. Ali, najvažnija odluka je na tebi. Hoćeš li zadržati dijete?"

Izgubljeno me pogleda te otvori usta, ali riječi iz njih ne izlaze. „Liz..." zastane i ramena joj klonu. „Ne znam što da radim."

„Jesi li spremna na drugu opciju? Jesi li spremna na pobačaj?"

„NE!" naglo povikne i rukama obgrli stomak i koljena privuče sebi. „N – Ne mogu ga se odreći. Izgubljena sam, Liz i toliko se bojim."

„Nemaš se čega bojati, Rach. Ja sam uz tebe." utješno je pogledam.