U Lisicama PRAVDE

25. dio

Godine su prolazile od Alexander-ovog odlaska. Nije mu bilo ni traga. Johnathan i Harrison su preokrenuli nebo i zemlju za njim, ali nisu bili uspješni. Alexander je pravno promijenio svoje prezime i otišao iz rodnog grada. Zbog Maximiliano-vih veza u vladi sve je prošlo glatko i on je postao Alexander-ov zakonski skrbnik. Potrudio se da nitko ne sazna gdje se Alexander nalazi, a onda je počela borba. Borba grižnje savjesti. Majčina slabost, izopačenost oca i suze brata su ga proganjali u snu i polako ubijali iznutra. Maximiliano se nije usudio spavati noćima već je bdio nad Alexander-ovim krevetom i teška srca čekao njegove noćne more da dođe. Kada bi na tren sklopio oči, probudili bih ga krvavi vriskovi i bolni jecaji njegovog slomljenog nećaka.

Tako mlad, a već doživotno psihički osakaćen.

O tome je svaku večer Maximiliano razmišljao. Proklinjao je Johnathan-a i žalio sestru nad njenom sljepoćom koja joj je uskratila sina, a najgore od svega, njena slabost je bila ta koja joj je ubila sina. Bila je toliko slaba i slijepa da je svojevoljno dozvolila da joj muče najstarije dijete. Žalio ju je, Maximiliano ju je zalio jer vise nije ni sjena one žene koja je bila. Žena koja se kao mlada klela da će jednog dana svoju djecu braniti kao lavica. Maximiliano sjedi na kožnoj fotelji s laktovima na bedrima te gleda u svog usnulog nećaka i razmišlja koliko je samo njegova mlada sestrica podbacila kao majka.

Godine su prolazile, Alexander-a su noćne more još uvijek proganjale i zbog frustracije, bijesa i grižnje savjesti postao je agresivan. Konstantno se tukao, izbacili su ga iz škole, upadao je u nevolje i svađao se, a po noći je bio najveći slabić jer se bojao mora koje će mu san oduzeti. Maximiliano nije znao što da radi s njim jer je po danu bio nemoguć, a po noći slomljeni dječak koji je trebao utočiste. Zato kada je Alexander napunio 18 godina, Maximiliano je donio odluku; poslao ga je u vojsku. Preko dana će njegovu agresiju preusmjeriti na težak rad i disciplinu da po noći neće imati snage ni vremena da razmišlja o prošlosti jer će biti strgan od umora i morat će spavati jer će se morati buditi u zoru. U vojsci se ponovno susreo s Aurelio-m, iako ga se nije dobro sjećao, njega Aurelio nikad nije zaboravio. Nije mogao jer mu je spasio život i bio mu je dužnik. Oba dvojica su dugi niz godina služili u vojsci i tamo susreli Sam-a i Marcus-a. Alexander je napokon imao ljude uz sebe koji su mu na kraju pomogli s demonima koje je nosio u sebi.

Nakon zarobljeništva i traume koje je doživio u zatvoru, mućen svakodnevno od strane islamskih fundamentalista te Sam-ova smrt koja ga je dokrajčila, pobjegao je od svih. Prihvatio je posao u Washington-u, daleko od svih. Iako je bio fizički slobodan, njegovi demoni su ga se ponovno dočepali. Trebala mu je distrakcija, bijeg inače će poludjeti. Danju bi se ubijao od posla i radio do kasno. Na putu kući bi pokupio neku kurvicu s kratkom suknjicom iz bara i na nju bi potratio noć kako ne bi spavao i razmišljao. I to mu je bila svakidašnjica, skoro pa je ponovno postao mašina... kada se sjetio svoga brata, David-a. Malog dječaka kojeg je napustio, doduše vise nije bio mali. Alexander je imao 27 godina, a David 23. Posto je u to vrijeme radio u vladinom uredu kao njihov najbolji agent, imao je pristup cijeloj bazi podataka. Potražio je svog brata, morao ga je pronaći i spasiti. To mu je bio glavni i najvažniji zadatak. Johnathan i Harrison su imali svoje ljude posvuda, uključujući i tamo gdje su predsjedniku bili ispred nosa zato nije bilo potrebno dugo da im Alexander upadne u oko. Johnathan je mogao pretpostaviti koje su mu bile namjere zato je odlučio otići u posjet izgubljenom sinu.

„Pogledaj na što si spao." prva rečenica koju mu je uputio u 12 godina kada ga je ugledao za radim stolom, jedne kasne zimske noći. Alexander-u se krv sledila u venama od pojave njegovog oca i zanijemio je. „Mogao si živjeti kao kralj, biti iznad zakona i iznad svih! A ti... ti si odlučio izdati vlastitu krv i raditi za državni šljam. HA! Koja je ovo ironija od života."