U Lisicama PRAVDE

28. dio

„Liz, što je bilo?" zabrinuto me upita Pardo čim izađe iz dizala i uđe u salu.

Podignem glavu prema njemu. U postaji sam od onog trenutka kada sam primila vijest da je James izašao iz zatvora. Ustanem od stola i glavom mu pokažem da odemo u kuhinju. Kimne glavom, ostavi stvari na svome radnom mjestu i krene za mnom.

Uđemo u kuhinju te zatvorim vrata i teško izdahnem, gledajući u pod. „James je izašao iz zatvora."

„Molim?!" povišenim tonom upita te pogledam u njegove zabrinute šarenice. „Kako?! Pa imao je za odgulit još šest mjeseci!"

„Pušten je ranije radi dobrog ponašanja." teško izgovorim.

„A u kurac i naše pravosuđe. Kakvo jebeno dobro ponašanje pa trebali su ga doživotno bacit u buksu, a ne mu smanjit kaznu." bijesno korača po kuhinji i psuje ispod daha. „Kada je pušten?"

„Prekjučer." drhtavo odgovorim.

„Je li te kako kontaktirao?" zastane kod kuhinjskog stola i pita.

Odmahnem glavom. „Sinoć sam ga sanjala. Pardo, nemam dobar osjećaj. Prije nego li je završio u zatvoru, zakunuo mi se da će se osvetiti."

P R O Š L O S T

„Gdje si ti bila, mama?" glasno pita.

„Morala sam na kratko otići na posao."

„Teta Rachel je rekla da ideš na sastanak i da ćeš brzo doći doma."

„Malo se odužilo to što smo radili pa nisam mogla ranije stići."

Lažem. Poput lutalice sam hodala gradom i razmišljala o svemu, a pogotovo o činjenici da sam već godinama zarobljena u kljovama prošlosti. Ali me najviše plašila činjenica da James uskoro izlazi iz zatvora. Stresem se sva, tijelo mi se ukoči kada pomislim da će nas tražiti i na kraju pronaći. 7 godina je trunuo u zatvoru i sav bijes koji je tijekom godina nakupljao u sebi će izaći istog dana kad i on bude. Jedna stvar koja me uvijek plašila kod njega je ta da nikome nikada nije ostao dužan pa tako neće ni meni.

„Mamice, što je bilo?" trgne me nježni glasić te u ogledalu pronađem njene oceane.

„Što bi bilo?" uputim joj slabašni smiješak.

„Bila si uplašena." zabrinuto kaže te se njeno malo čelo namršti.

„Ne brini, ljubavi. Nije mami ništa." isključim fen te ostavim mali poljubac na njeno tjeme dok udišem miris jagode. „Evo, gotova si. Možeš ići gledati film."

„Yesss!" uzvikne te pobjegne, ostavljajući me samu s mojim odrazom u ogledalu.

Stišćem fen u rukama dok gledam izblijedjelu kopiju svoje majke. Tijekom godina otac bi me gledao sa suzom u oku jer sam ga svakim danom sve više podsjećala na nju. No... ja imam na tijelu grozni poraz koji ona nije imala. Spustim fen na površinu kabineta te se okrenem na bok i podignem svoju majicu. Na dnu leđa se nalazi ožiljak, sada zašiven koji me svaki dan peče. Dobila sam ga jer sam ga 'zaslužila'. Dan kada je James bio osuđen... napao je policajca i nasrnuo na mene s leđa. Nožem je prerezao moju odjeću i napravio duboki rez preko mojih rebara. Zadnje riječi koje mi je ikada uputio su bile prije nego li su ga uhvatili; „Sada imaš mali podsjetnik da me se uvijek sjećaš, ali ne brini mala jer kada izađem van... nema ti spasa."

Njegove otrovne riječi su me uvijek pratile i nikad ostavile baš kao i ožiljak kojim me je osigurao. Time me zauvijek obilježio.