U Lisicama PRAVDE

EPILOG

2 tjedna.

Prošlo je 2 tjedna od kada sam otišla i od tada nisam čula ni jednu riječ od Alexander – a. Čekala sam njegov poziv svakog jutra, ali telefon ni jednom nije zazvonio. Došla sam u napast da ga nazovem ili da se vratim u New York, ali djevojke bi me svaki put zaustavile, govoreći da mu dam vremena.

I sada, čekam još uvijek, svakim novim danom gubeći polako nadu koju mi je dao. Kad-tad se probudim plačući, bojeći se da je sve bila iluzija i da ga više nikada neću vidjeti. Po noći bi se šuljala kod Rosie u krevet koja je na tren mogla otjerati anksioznost koju sam osjećala u tijelu. Pokušavam si okupirati misli poslom ili drugim aktivnostima s tatom, Rosie, Aiden – om ili djevojkama koji su razlog mog osmijeha.

Parkiram auto ispred naše kuće. „Stigli smo." okrenem se prema Rosie, koju sam pokupila iz škole, te otkopčam svoj pojas pa izađem van. Primim Rosie za rukicu nakon što se izvukla iz auta, kojeg zaključam pa krenemo unutra. „Šutljiva si mi nešto danas, ljubavi. Da se nešto nije dogodilo u školi?"

Doista. Šutila je cijelu vožnju kući. Nije progovorila ni jednu riječ nego samo nervozno gledala van kroz prozor.

Samo odmahne glavom te zarijem ključ u ključanicu i otključam vrata. Udari me neki potpuno drugačiji zrak u kući, a Rosie pusti moju ruku i potrči kroz hodnik.

„Tata! Aiden! Stigli smo!" zatvorim ulazna vrata za sobom. „Rachel! Alice!" uđem u dnevni boravak te krenem u kuhinju i ne vidim apsolutno nikoga. „Lena!" odem na kat te otvorim vrata Rachel – ine sobe, no kada ju ne vidim tamo, krenem provjeravati sobe od sviju. No, sve je tiho, kao da nikog nema doma. Zatvorim vrata Aiden – ove sobe te izdahnem pa krenem prema svojoj sobi usput skidajući jaknu. Otvorim vrata te bacim jaknu na krevet, kada zastanem... poznati miris mi se uvuče u nosnice. Na tren ostanem opijena tim mirisom te podignem pogled i susretnem se s olujnim očima.

„Alex." prošapćem s navirujućim suzama u očima te se zatrčim u njegov zagrljaj. Njegove snažne ruke me uhvate i stisne uza se, upijajući ovaj trenutak. Odmakne glavu za nekoliko centimetara, pogladi mi obraz i tiho reče. „Koliko si mi samo nedostajala." te me poljubi.

Bože, koliko mi je samo nedostajao. Njegov dodir, njegov miris, njegova prisutnost, on. Uzvratim mu poljubac s jednakom strašću kako bi nadoknadili svo vrijeme koje smo izgubili.

Odvojimo se jedno od drugoga kada nam ponestane zraka te otvorim oči i polako prstima dotaknem njegov grubi obraz, uvjeravajući se da je ovdje.

Odmaknem se za korak od njega te povrijeđeno upitam. „Gdje si bio? Čekala sam te, Alex."

„Rekao sam ti da mi treba vremena." ponovno mi priđe te uhvati za nadlaktice kako mu ne bi odmakla.

„Znam da jesi, ali nisam očekivala da ćeš nestati s lica zemlje!"

„Hey." prstima mi primi bradu te me natjera da ga pogledam. „Bilo mi je potrebno dva tjedna. Bilo mi je potrebno dva tjedna kako bih došao ovdje pred tobom kao slobodan čovjek bez bilo čega što bi me vezalo za New York tako da zauvijek mogu ostati pored tebe."

„M – Molim?" promucam.

„Čula si me, ljubavi." odmakne se od mene. „Više nikada ne želim napustiti tvoju stranu, Elizabeth. Želim s tobom provesti svaki dan dok me tijelo ne izda. Ne želim više ni sekunde provesti bez svoje žene, bez svoje druge polovice i majke svoje djece. Želim s tobom biti u bolesti i zdravlju, u sreći i nesreći, zato..." iz džepa izvuče crvenu plišanu kutijicu i klekne je jedno koljeno. „Elizabeth McCartney, bi li mi učinila tu čast i postala moja zauvijek u dobru i u zlu?" otvori kutijicu i u njemu se nalazi dijamantni prsten od bijelog zlata u obliku suze s malenim dijamantima na obruču.