U Lisicama PRAVDE

11. dio

P R O Š L O S T

Duboka noć se davno nadvila nad gradom. Zvijezde su obasjale ovo srpanjsko veče. Ulične lampe osvjetljuju još jednu noć koju provodim čekajući. I ovo veče tišina mi društvo pravi, a ljutnja drži slomljene dijelove. Ni ovaj svježi zrak koji uvlačim u nosnice ne pomaže tijelu da zaliječi. Čekam. Kao budala čekam i ovu večer da se vrati s tuđim mirisom na sebi i uprljanom košuljom od crvenog karmina. Dokle? Dokle, pitam samu sebe. Dokle ću se praviti da ne vidim? Da je sve u redu? Dokle? Ni čaša bijelog vina neće odnijeti razočaranje sa sobom. Dokle ću trpjeti nevjeru? Dokle će moje srce odbijati vidjeti istinu?

Šuštanje ključeva i otvaranje vratiju u gluho doba noći, njegovu je rutinu stvorila. Tuđi miris je ispunio ovaj bijedni stančić za tren dok je moja duša počela da polako jeca.

Hoću li napokon ove večeri skupiti hrabrosti i reći mu sve u lice bez zebnje u srcu? Ili ću i ovo veče biti kukavica i u tišini leći s izdajnikom u isti krevet?

„Izzy? Što radiš budna ovako kasno?" osjetim njegov lik iza svoga tijela dok me prevarantskim glasom želi izokrenuti. Ustanem s neudobne kuhinjske stolice i stanem ispred James-ovog lažljivog lica. Crveni karmin na kragni njegove bijele košulje moje oko uhvati.

„Izdajice." u lice mu otrovno bacim ovu riječ zbog čega polako počinje gubiti boju.

„Izzy, o čemu ti pričaš? Nisi dobro, ljubavi idemo leći." pokušava me uhvatiti za ruku, ali je istrgnem.

„Ni slučajnom James! Ni slučajno me nemoj praviti ludom jer znam istinu. Sve znam, izdajniče!" šakama mu počnem udarati u teška prsa s nadom da ću smanjiti svoju bol ako ju njemu nanesem.

„Ljubavi, stani. Ne znam tko ti je ispričao te stvari, popričajmo."

„Nemamo o čemu, James. Ne želim te slušati. Odlazim!"

„Kamo?" glas mu pridobije dublju notu, a oči za tren postanu crne. Strah je poharao mojim tijelom od njegove pojave.

„Ostavljam te, James. Ne želim više provesti ni trenutak blizu tebe. Gadiš mi se." prođem pored njega te krenem uzeti kofer koji me čeka ispred spavaće sobe.

„Ne ideš ti nikamo."

Čujem te riječi i ostanem prestravljena. Ne stignem ni uhvatiti dršku od kofera kad osjetim naglo i bolno čupanje kose koje me vuče unatrag.

Vrisnem sva od panike te mi rukom prekrije usta. „Izgleda da ću te trebati malo naučiti pameti, slatkice kako ti ovakve ideje ne bi padale na pamet." te me nasilno krene vuči prema spavaćoj sobi.

„Ne, James! Pusti me! Molim te, pusti me!" preklinjem ga dok mi gorke suze padaju niz lice te me baci na pod spavaće sobe. Srce mi zastane u grudima kada začujem zaključavanje ključanice. Okrenem se prema njemu da samo nađem pogled jednog psihopate koji se hrani tuđim jadom.

„Ccc, ljubavi. Vidiš, sada me tjeraš da ti uradim ono što nisam htio, ali... kako ćeš drugačije naučiti svoju lekciju, Elizabeth?" dugačkim prstima krene otkopčavati remen na svojim hlačama i od tog prizora meni snaga pobjegne iz tijela.

„Ne, James..." pribijem se uz kutak sobe dok promatram kako mi sporijim korakom prilazi, uživajući u mojim suzama.

Nasilno me primi za ruke i baci na krevet. „NE!" vrišteći kroz suze zajecam te se izmičem. „Molim te, nemoj...!"

„ZAČEPI!" zaurla te me uhvati za ramena i udari šakom.

Zapeče me lijevi obraz od siline njegovog udarca. Bože moj, uskoro počinje pakao. Udario me... ovu večer po prvi put gledam u muškarca kojeg ne prepoznajem. Zanijemim kada osjetim okus krvi u ustima.