U Lisicama PRAVDE

19. dio

Začujem zvuk okidača i pucanj zaori ovom kućom.

Oblio me hladni znoj i srce zastalo. Ostanem paralizirana kada osjetim kako muško tijelo pada pored mene i pištolj sklizne podom. Teško dišem dok strah ispunjava svaki djelić moga bića. Klonem glavom od bespomoćnosti koja mi hara tijelom.

„Elizabeth..." jedva čujem slomljeni glas nedaleko od sebe.

Srce mi snažno zakuca od njegovog glasa. „Alex..." jedvice izgovorim, nemam više ni trunke snage u sebi.

Teški koraci dotrče do mene i baci se na koljena te me snažno privije uz svoja prsa. Suze mi nekontrolirano krenu padati licem od boli koju osjećam. Tresem mu se u naručju dok se grčim u suzama.

„Ššš... u redu je." izbezumljeno izgovori. „Mislio sam da sam zakasnio." tiho ispod daha promrmlja. Čujem njegovo srce kako uplašeno kuca dok blaga drhtavica prolazi mu tijelom.

Odmakne se od mene i skine povez s mojih očiju. Pogled mi je mutan zato ne vidim dok me oslobađa lisica i ljepljive trake.

Ruka me snažno zaboli te bolan jauk pređe preko mojih usana. „U redu je. Ja sam ovdje." pritisne me blizu se. „Hladna si poput leda."

„Alex..."

„Ne napreži se. Nisi dobro, moram te odvesti odavde." primi me svojim snažnim rukama i pomogne da ustanem.

Jedan korak. Nisam mogla napraviti ni jedan korak jer me tijelo izdalo. Zamrači mi se pred očima i više nemam snage da stojim. „ELIZABETH, DRŽI SE! OSTANI BUDNA! MOLIM TE, DRŽI OČI OTVORENE! ZA MENE, molim te... otvori svoje lijepe oči za mene."

Pokušala sam, zbilja jesam, ali je jače od mene zato kroz par trenutaka tama ponovno proguta cijeli moj svijet.

~.~

Majko...

Sjećam se trenutaka kada bih me čvrsto primila za ruku i rekla 'ne puštaj me'. Dok smo prelazile cestu ili bile među strancima na Times Square-u. Čvrsto si me držala i nisi puštala, a ja sam se uhvatila za tebe kao za slamku spasa jer sam u tebi vidjela svog anđela čuvara. Sjećam se noći kada bih se budila u suzama i ti si mi prišla i sa mnom zaspala. Šaputala si mi umirujuće riječi dok si prstima prolazila kroz moje uvojke. Tada sam nalazila spas u tvojem zagrljaju. Sjećam se kada si strpljivo sjedila pored mene dok smo učile kako se čita i piše. Bila si moje zvijezda vodilja koja me svaki dan učila. Sjećam se... sjećam se dana kada bih se svađale. Proklete riječi koje su povrijedile tvoje anđeosko srce, skoče preda mnom da nož zabiju još i dublje. Tvoj osmijeh, tvoj dodir, tvoj pogled... ispunjavali su mi srce. Voljela sam te... i još uvijek te volim neopisivo jer sežeš duboko u moju srž. Iako te nema tu, ja ću uvijek biti s tobom. Ti i ja smo imali jedno prekrasno putovanje zajedno. Jednu kratku, ali slatku priču. Oduvijek si mi govorila da je sudbina svima zapisana pa je tako bila i naša. Život mi je oduzeo jednog anđela, ali mi je poklonio drugog. Hvala ti. Hvala ti za sve što si ikada učinila za mene, a i hvala ti za Rosie. Hvala ti što ju čuvaš svaki dan. I iako je naše putovanje bilo kratko... stvorile smo uspomene vrijedne tisuću godina koje će zauvijek živjeti u meni.

„25.12." zagledam se u mramornu nadgrobnu ploču dok izgovaram ovaj datum.

Rosie Anne McCartney

17.5.1964.-25.12.2007.

U Božjem milosrđu pronađi mir,

mi ćemo u vjeri pronaći utjehu.

„Već je prošlo 13 godina, mama. 13 godina si ležala pod hladnom zemljom bez spokoja. Ali... tome je došao kraj. Napokon si slobodna mama. Tvoja duša je spokojna. Ne... Ne mogu ni zamisliti tvoj izraz lica kada si pogledala ga u lice. Poznajem te... duša te boljela jer si s tim čovjekom kruh djelila. Želim da znaš... da je dobio što je zaslužio. Sudbina ga je sustigla i nadam se da se njegova duša debelo kaje za svoje grijehe. No..." šmrcnem i lijevom rukom obrišem suze. „Nećemo sada o tome. Hah, otvorili smo poklone. Rosie je vrištala od sreće kada je ugledala plastičnu kuhinju, znam da je par dana njuškala oko bora i pokušavala shvatiti što je to veliko zamotano. Aiden je dobio električnu gitaru. I sama sam se iznenadila kada sam je vidjela. Znam da je tata dugo štedio kako bi ju kupio. Kad smo kod tate...  on je dobio gramofonske ploče od The Beatles-a, The Doors-a i Bee Gees-a. Znaš njega...  odmah ih je pustio i krenuo plesati sa zatvorenim očima. Upijao je riječ po riječ. A Rachel... poklon za nju je bio spreman, ali se nije pojavila. Kada smo ju zvali, nije se javljala samo je poslala poruku da joj je žao. Ona je moja duša, mama. Znam da ju boli i da se krivi, ali nije njena krivica. Boli ju i peče srce. Rekla je da nas ne može pogledati u oči od srama. Smatra da ako se nije pojavila u našim životima... ništa se od ovoga ne bi desilo, ti bi bila živa, a mi sretni. Ali, ne shvaća da sudbina nije bila u našim rukama već Božjim. On te htio uza Se. Meni je duša lakša kada znam da si ti, majko moja, spokojna. Da je tvoja duša slobodna, to mi je dovoljno. No, ne mogu spasiti je krivnje. Ne mogu je lišiti tuge. I znam da će se htjeti udaljiti od nas, ali neću to dozvoliti. Ako treba plakati, plakat ćemo zajedno, ali je pustiti neću. Ona je dio moje obitelji. Dio onoga što si mi ostavila, mama. Ostavila si mi obitelj da se brinem o njoj i ne dam da se raspadne. Ona je moja sestra, potpora i oslonac. Neću pustiti njenu ruku sada kada me najviše treba. Treba spas. I znam... potrebno joj je vrijeme da prihvati što se dogodilo. Moju otmicu, tvoju smrt i smrt svoga oca. Peče ju... sve ju to peče. Izgara iznutra svake sekunde sve više i više dok se grči u suzama... ali, uspjet će. Preboljet će ovu kušnju i postati ženu od čelika. Mama... hoću ti reći još samo jednu stvar prije nego li odem... želim da znaš kako razumijem. Razumijem tvoj odlazak, znam da je bilo suđeno, a protiv sudbine ne možemo. Bog je tako htio. Htio je od mene načiniti snažnu ženu i zaštitnicu. I uspio je... Toliko godina sam bila na klimavim nogama i ovo je bilo ono što mi je trebalo. Ova otmica me slomila iznutra i ponovno izgradila i da nije bilo Alexander-a... Alex-a... Da nije bilo Alex-a... ja sada ne bih stajala ovdje pred tobom. On je moj zaštitnik, moj anđeo čuvar. Volim ga, mama. Volim ga svim svojim srcem. Spasio me, volio i čuvao. Tata je bio zbunjen, hah... Nije znao tko je taj čovjek koji nije htio napustiti moju bolničku sobu. Ali... ne znam. Sve je tako drugačije. Kao da smo se ovom situacijom svi promijenili iz temelja. Tata je postao još gori, sada me zove svake sekunde, vjeruj mi. Da odem do kuhinje po čašu mlijeka, on će me nazvati da vidi je li sam tamo jer me nema u dnevnom boravku. Nemoguć je, ali ne mogu ga kriviti. A, kad smo kod njega... evo upravo me zove. Ponovno."