U Lisicama PRAVDE

5. dio

P R O Š L O S T – 25.12.2007. , 6:23 ujutro

Sunce se polako uzdiže iznad oblaka, no to je samo sjena onoga što treba biti. Snijeg je već debelo pao i djeluje kao pokrivač za promrzle grane. San mi se nije usudio doći na oči ovu noć. Nikad mi nije bilo neugodnije u koži biti; trnci su mi prolazili cijelim tijelom popraćeni drhtavicom. Dlanovi su mi se znojili i ni jedan pokušaj brisanja maramicom nije pomogao dok su mi stopala postojala sve hladnija.

Iako sam pokušavala zaspati, podsvjesno sam osluškivala zvukove u kući, čekajući zatvaranje ulaznih vratiju koje bi bilo popraćeno majčinim tihim stopama. No, nisam to dočekala. Razne misli su mi dolazile u glavu koje su pokušavale dati razumno objašnjenje na pitanje kamo je pošla. Uvjerila sam svoje brzokucajuće srce da je vjerojatno već došla kući samo je ja nisam čula.

Maknem debelo ćebe s tijela te se automatski premjestim u sjedeći položaj, nogama dodirujući hladni, drveni pod. Dlanom prođem po vratu, osjećajući kapljice znoja kako klize duž kralježnice.

Ustanem te teškim koracima izađem van iz sobe, upućujući se prema kupaonici kako bi se umila. Podignem glavu da nađem svoj odraz u ogledalu dok ručnikom tapkam lice kako bi obrisala vodu. Tamni podočnjaci su već došli do izražaja zbog neprospavane noći. Odlično.

Ding Dong.

Zatvorim vrata kupaonice za sobom kada začujem zvuk zvona. Brzim koracima se spustim niz stepenice da bih što prije stigla. Uhvatim okruglu bravu te je okrenem ulijevo, otvarajući ulazna vrata. Glavom provirim te ostanem iznenađena kada ispred sebe ugledam 2 odrasla muškarca u policijskim uniformama kako ožalošćenih pogleda gledaju prema meni.

Jedan mi se blago nasmiješi i nježno obrati. „Ej, mila. Je li ti otac kod kuće?"

Pogledam drugog policajca u lice koji pokunjene glave gleda u svoje cipele. Jedvice, osušenih usana i zabrinutog lica kimnem glavom te se okrenem prema unutrašnjosti kuće, tražeći očevu figuru.

Nađem ga na vrhu stepenica kako stoji naslonjen na ogradu dok trlja umorne oči. „Tko je na vratima, pile? Je li mama stigla?"

Srce mi potone u pete dok polako počinjem biti svjesna da majka nikada nije ni došla kući. Odmahnem glavom na što se otac naglo uspravi i siđe niz stepenice do nas. Širom otvori vrata dok mu je lice svake sekunde poprimalo sve bljeđu boju, pogotovo kada je ugledao policajce na vratima.

„Ben McCartney?" profesionalnim tonom mu se obrati jedno te isti policajac koji se i meni.

„Ja sam, o čemu je riječ?" zbunjeno ih upita otac.

„Vaša supruga je sinoć bila napadnuta." drugi policajac teško ispljune ovih 6 riječi.

„U bolnici su se borili za njen život, no stvorio se hematom u njenoj glavi i nažalost gospođa nije doživjela jutro. Naša sućut." dovrši prvi policajac.

Molim? Moja mamica? Zar oni zbilja o njoj govore?

„Tatice..." povučem ga za rukav da pogleda prema meni. „Oni ne pričaju o mojoj mami, je li tako? To nije ona. Mamica leži u krevetu i spava, zar ne?" suze mi izlaze iz kapaka, no moje srce ne želi vjerovati.

„Zlato..." spusti se u čučanj te me uhvati za obje ruke dok pokušava obuzdati svoje suze. „Mama nije sinoć došla kući."

„Ne, tatice. Mama je tu, ona je tu. Ne bi me ostavila samu, obećala je da će zauvijek biti moja najbolja prijateljica. Mamica nikad nije prekršila obećanje, dođi, pokazat ću ti da je ovdje." izvučem ruke iz njegovih dlanova i trkom se uputim stepenicama prema njihovoj sobi.