Nitko nije očekivao da će ovaj dan doći. Ne, nije kriv nikakav Bog, nikakvi vanzemaljci, nikakav šugavi meteor... Sigurna sam, potpuno sam sigurna da ćemo izumrijeti za 10-ak godina. Krivi su pohlepni ljudi koji žele sve u svoju korist.
Dakle, odakle da počnem? Godina je 2027. Nakon vijesti da će započeti 3. svjetski rat odjednom se stvorio virus. Ne, nije nikakva slučajnost već su grupica znanstvenika odlučili napraviti bio oružje, točnije virus, koji se nekontrolirano krenuo širiti po cijelom svijetu. Svatko tko dođe u kontakt s tim virusom poludi , krene napadat sve oko sebe, nema mogućnost razmišljanja niti donošenja odluka. Ta stvorenja besciljno lutaju tražeći obroke.
Selena : umorna sam. Molim te, uspori malo.
Ja : Ali ako usporimo nećemo stići do noći, znaš da nemamo nikakvo sklonište.
Selena : Barem 5 minuta...
Selena se gotovo bacila na zemlju. Hodamo već nekih 5 sati bez prestanka, sa litrom vode i na temperaturi od 30 stupnjeva. Iskreno, bila sam umorna. Ali također, ako nastavimo ovom brzinom stići ćemo do Selenine rodbine za manje od 2 sata. A za 2 sata zalazi sunce. Sjela sam kraj Selene.
Ja : Još malo pa smo stigle
Selena : Što ako su mrtvi, ili otišli? Što ako ih više nema?
Ja : Nemoj biti tako negativna, sve će biti u redu....
Odjednom su prema nama dotrčale dva muškarca i djevojka. Bili su uspuhani, crveni u licu i jedva su dolazili do daha
XX : cijelo krdo... možda 10 minuta odavde... spašavajte se kako god znate...
Nastavili su trčati. Pogledala sam oko sebe. Nikakve građevine. Nikakvog visokog drveta... Ne preostaje nam ništa nego trčati. Pogledala sam u Selenu, ona je mislila isto što i ja. Ustale smo se i potrčale prema grupici stranaca. Došli smo do nekakve kolibice. Stavili smo ormar na vrata i sjedali u tišini. Mrzim ovo. Mrzim ovakav svijet.
Krdo se počelo polako približavati, čuli su se jezivi vrisci jer je to jedino što mogu "govoriti". Svima se u očima vidio adrenalin. Svi smo se tresli. 15 jebenih minuta smo sjedali i bojali se za vlastite živote. 15 minuta koje ostavljaju tolik utisak u životu. 15 minuta u kojima smo mogli poginuti mali milijun puta. Udahnula sam i polagano se podigla. Ništa bez naglih pokreta. Nakon što sam se uvjerila da su dovoljno udaljeni, pokazala sam rukom ostalima da se mogu ustati
Selena : napokon
XX : ipak ostanite tiho.
Selena : ja sam Selena, ovo je Bea
XX : Ja sam Poppy , sa mnom su Bruce i Charlie
Bruce je bio u srednjim 30-im, za razliku od Charlija koji je bio na pragu dvadesetih. Poppy je sigurno bila mlađa od njih, otprilike naših godina
Ja : Imate li kamo ići?
Charlie : ne, zadnje mjesto na kojem smo bili je spaljeno do temelja. Vjerojatno ćemo ići u centar grada ili tako nešto...
Ja : možete s nama. Navodno Selenina rodbina ima nekakvo utočište, kamp ili što već. Imamo još oko 2 sata hodanja, pa ako nam se želite pridružiti, slobodno
Međusobno su se pogledali.
Poppy : zvuči dobro, puno vam hvala.
Bruce : idem po vode, u blizini je izvor. Imate li vi kakvih boca?
Selena : Evo samo malo...
Iz torbe je izvadila dvije boce od 1l.
Bruce : samo vi krenite, stići ću vas.
Poppy je potvrdno kimnula, te smo krenuli. Dok smo hodali, pokušala sam se donekle sprijateljiti s njima.
Ja : i, otkad se poznajete?
Poppy : Charlie i ja smo išli u istu školu, a Bruce je bio u kampu u kojem smo bili... taj koji je spaljen
Nisam znala što reći.
Poppy : a vas dvije?
Ja : našle smo se kad je ovo sve počelo. Obadvije smo bile same, a uskoro smo shvatile da smo jedna za drugu.
Selena me je pogledala i nasmiješila se. Složila se sa mnom.
