Spašena || Niall Horan [Croatian]

9. Poglavlje

Suze su joj ludo klizile obrazima, zabila je nokte u rezove. Bojala se, jako. Njen otac imao je ne pročitljivi izraz lica. Nije ga prepoznavala. Nosio je istu onu veliku majicu u koju bi se ona, kao mala curica obukla i pravila se da je princeza jer su joj pristajale kao vjenčanica koju su djeveruše morale držati kako se ne bi uprljala.

"Roxanne?" Isti onaj duboki i nježan glas izgovorio je njeno ime. Zvučalo je kao glazba koju bi čuli u raju.

"Da, to sam ja tata." Slab glas i smijeh jedva da je izustila. Grlo joj se sužavalo i nije mogla gutati slinu od sreće i uzbuđenosti, ali u isto vrijeme i od straha. Velikog straha da će ju tata odgurnuti od sebe i neće je više željeti.

"Moja mala curica." Potrčao je do nje i gušio u zagrljaju. Roxy je plakala, jecala i smijala se. Njenom ocu su se vidjela samo ramena kako se tresu. Uvijek je imala posebnu vezu sa tatom, oboje su bili vrlo osjećajni, ranjivi. Naravno da je njen tata bio malo snažniji i iskusniji od nje, ali oboje su uvijek bili više kao prijatelji.

Udahnula je tatin Azaro parfem, isti kao i Niallov. Tatin zagrljaj je bila ona nježnost od njega koju je trebala, a njegov miris ona pod pora koju je upijala i čuvala u sebi. Tatine snažne ruke bile su uprljane uljem i upravo joj prlja majicu, ali koga je sad briga za majicu. Ponovo je bila pored tate i osjećala roditeljsku toplinu i brigu koju nije osjećala pored mame. Tijelo joj se polako smirivalo i suze isušivale. Nije više ima što za plakati, glava ju je boljela i osjećala je veliki pritisak u glavi, trebala je čistog zraka.

„Tata, gušiš me.“ Pokušala ga je odgurnuti ali on se nije micao. Držao ju je čvrsto kao da se boji da će otići. „Ne idem nigdje, dobro je tata, ostajem, ne brini.“ Tek tada je popustio. Vidjela je tatine crvene oči i nos. Poljubio ju je u čelo i izdahnuo kao da nije disao minutama.

Znala je što treba napraviti. Nasmiješila se tati i iz kuhinjskog ormarića uzela kutiju u kojoj je do vrha bio nasut cappuccino od lješnjaka. Zagrijala je tri šalice mlijeka i napravila cappuccino za sebe, Nialla i tatu kojI su sjedili za stolom i mumljali tihe riječi o nesporazumu do kojeg je došlo. Dala je šalicu svakom, Niall joj je zahvalio i nasmIješio se. Sjela je pokraj njega za stol tako da je vidjela tatu ispred sebe. Imao je tople smeđe oči koje bi je čak dok je bila mala i razmažena znale ukoriti.

„Ne bih htio biti nepristojan… Ali što radite ovdje?“ Njen tata je upitao nakon gutljaj toplog napitka. Kuckao je prstima o šalicu i čekao odgovor.

„Htjela sam doći da posjetim Maryemine roditelje i popričam sa njima. A i osim toga, htjela sam tebe vidjeti.“ Zadnji dio izgovorila je sa malo ljutnje u glasu. Sjetila se svih onih poruka koje je poslala, čak je i pisma slala na adresu. I eto ih sada, stoje ondje na stolu između hrpe novina, zaboravljeno. „Zašto mi se nisi javljao tata?“ Pitala ga je.

„Bio sam zauzet.“ Zamucao je. Znala je da laže. Skrivao je nešto od nje i mrzila je kada je krio tajne od nje. Ona mu je uvijek sve govorila. Svaka prolazna simpatija, ocjena, što je tko napravio u školi sve bi mu govorila. A on ne može reći jednu istinu.

„Punih godinu dana? Čime si toliko bio zauzet da nisi mogao poslati neku malu poruku recimo 'Bok kćeri, tata je, još uvijek znam da postojiš i da imam dijete.' to je bilo tako teško?“ Rekla je iritirano. Podigla je obrve i prekrižila ruke.

„Gle, Roxy, tek smo se vidjeli nakon godinu dana i ti se već želiš svađat.“

„Ne svađamo se tata, raspravljamo. Postoji razlika. Želim znati zašto si pustio mami da me povede sa sobom kad ja očito nisam htjela, i zašto mi se nisi javio!?“ Povikala je, bila je ljuta, ljuta na sebe zato što je otišla i ljuta na tatu zato što ju je pustio. On nije mogao ništa reći, nije imao što, nije bilo isprike. „Ajde! Reci nešto! Ne budi kukavica! Nađi ispriku, izmisli je ne zanima me!“ Odgurnula je stolicom kada je ustala, udarila je šakom o stol. Cappuccina u šalicama su se prolila.