Spašena || Niall Horan [Croatian]

10. Poglavlje

Dugujem vam objasnjenje. Evo danas nakon nekoliko mjeseci ili koliko god da je proslo od zadmjeg updatea sam napisala Maryemimu oporulu ma kojoj sam stala i pisala barem 30 puta jer sam htjela da bude savrseno. Svaka rijec koju sam pisala u ovoj prici bila je dio moje maste, ljubavi i komadic razbijenog srca. Posebno sam se htjela potrudit za ovu oporuku. Trenitno sam na moru i pisem na mobitelu kao i uvijek, na balkonu sam, vidim prekrasan zalazak sunca koji skace preko krovova i cujem zvuk cvrcka koji me smiruje. Odlicila sam. Napisati cu ovu oporuku danas. Sad. I tako sam pisala, pisala i pisala. Dva sata sam pisuci plakala kao djete i davala dusu u svako slovo nadajjuci se da ce ozivjet. Po prvi put od kako pisem tu njenu biljeznicu, bila sam ponosna na ono sto nam napisala. Onda, kada sam htjela spremit, dosao je error koji je izbrisao cijelu oporuku. Ostao je mali djelic i to je sve. Moja dusa koju sam dala je otisla u zaborav i ja ti nista ne mogu. Nisam ljuta, niti tuzna, osjecam se prazno i samo mogu cekat kad cu puknut. Naime, ovo nije prvi put da se dogodilo. Znalo mi se obrisati cjelo poglavlje. No ovo je nesto gore.

Prije ne znam koliko sam pocela pisati ovu pricu. Ovo sam vam zapravo htjela rec na kraju ove price, ali ovo je moguci kraj. Moja najbolja prijateljica, prolazila je kroz teske suicidalne trenutke u zivotu. Toliko jake da znam da je bila u stanju oduzeti si vlastiti zivot. Bilo mi je tesko uvjeriti ju da to nije odgovor. Pisala sam kilometarske poruke, no ponestalo mi je rijeci. Zato sam odlucila pisati ovu pricu da joj pokazem koliko mi znaci. Ja sam Roxanne, a moja najbolja prijateljica koju poznajem od svoje trece godine xoMiMixo, je Maryem. Rekla mi je da je u svojoj oporuci napisala sedam stranica za mene, sada ih je bacila. Zato sam htjela da bude savrseno, jer ona zasluzuje samo najbolje. Maryem, molim te oprosti mi sto necu zavrsiti ovu pricu o tebi. I zao mi je ljudi sto sam vas oatavila ovako. Dakako, ako netko uzrazi zelju da nastavi ovo sto sam ja zapocela, prica je vasa.

Ja nemam vise volje uopce pisati, ne samo ovu pricu. Sigurna sam da bih ja jos stranicama mogla pricati ali, ostavit cu vas sa onime sto je ostalo.

Posljednji put andjeli moji, volim vas. ♥♥♥♥♥

____________________

"Pa dobro, gdje je ona vise?" Niall je ubrzano hodao gore-dolje. Lagano je cupao kosu jednom rukom dok je u drugoj ruci imao mobitel i neprestano zvao Roxanne. Ali nije se javljala; mobitel joj je bio ugašen. "A da je idem potraziti?" Upitao je njenog oca koji je sjedio na mjestu i ispijao topli napitak.

"Ne, dobro je ona. Vratit ce se s vremenom." Izjavio je bezbrizno i izazvao ljutnju u Niallu. On ne zna nista o Roxanne. Mozda je bila drugacija osoba kada je otisla, ali sada definitivno nije bila dobro. Jednostavno je znao.

"Sto vi uopce znate o svojoj vlastitoj kceri? Niste razgovarali sa njom godinu dana i nemate pojma sto se dogadja u njenoj glavi" Kontrolirao je ton koliko je god mogao. No bilo je iritirajuce biti u kvartu koji ne poznaje j nije mogao samo tako lunjati uokolo trazeci Roxy, prije bi se izgubio nego li je nasao.

Dylan ga je jednostavno ignorirao sve do posljednje kapi cappuccina u salici. "Ovako, izadji van, idi lijevo ulicom. Ubrzo ces vidjeti bijelu ogradu gdje je jedna solidna kuca sa dvoristem. Odi tamo, ondje je." Predlozio mu je prije nego li je izasao iz prostorije kroz drvene vrata i spustio se stepenicama pitaj Boga gdje.

Ostavio je zbunjenog Nialla. Imao je dvije opcije; ostati ovdje i izluditi ili svejedno izaci i ici preporucenim putem iako uopce ne vjeruje Roxynom tati.

Divno, predivno, prekrasno. Ponavlhao je u sebi dok je izlazio iz kuce i pio flasiranu vodu. I sto ce kada pokuca nepoznatim ljudima na vrata? Pitati je li moze uci da vidi gdje mu je cura? Suludo, ali zbog Roxanne napravio bi jos ludje stvari.