Spašena || Niall Horan [Croatian]

8. Poglavlje

Jutarnja rosa podizala je vlagu i miješala se sa vrućinom jutra. Kroz prozor su dopirali tek samo maleni valovi  vjetrića. Radio je tiho svirao u pozadini dok su ptičice pjevušile i lastavice letjele u skladu sa jutrom, pokušavajući dotaknuti sunce koje je svojim sunčevim zrakama milovalo njihovo perje. Roxanne je tada pekla palačinke i mazala ih Nutellom. U mikrovalnoj su se zagrijavale šalice Niallove kave, i njenog cappuccina od vanilije, dok se Niall tuširao i pjevušio u kupaonici. Pazila je da joj palačinke slučajno ne izgore ili da ne stavi premalo Nutelle na ijednu od njih. Bila je sretna, sve se u njenom životu počelo mijenjati na bolje, sunce je zasjalo -iako više voli noć i tamu- bilo joj je drago što je došlo do promjena. Dakako, prošlo je samo dva tjedna od kako je otišla i mogla je očekivati da će je mama zvati kada više neće imati hrane.

Ali njena majka nije zvala, nije joj čula ni glasa, kao da je nestala sa zemlje. Obećala je sebi da se neće vratiti u njenu staru kuću, zato to i neće napraviti. Znala je da njenu mamu sada grize savjest i da je ponos sprječava da je nazove, isto kao što je i sa njenim tatom.  Usprkos svim glasovima i instinktima koji su joj govorili da ne podiže mobitel i utipka onaj broj, koji je već stotinu puta nazvala i uvijek ju je poslalo na sekretaricu, uzela je isti taj mobitel i nazvala svoga jedinog i nezamjenjivog oca.

„Birani broj trenutno nije dostupan, molimo vas da nazovete kasnije ili ostavite poruku.“  Sekretarica je izgovorila obične prazne riječi kao i uvijek. Pričekala je da izgovori sve što treba na svakom mogućem jeziku i kada je čula onaj posljednji visoki, iritantni pisak koji joj je dao do znanja da može ostaviti poruku ukočio je njeno tijelo i izbrisao riječi iz njenih usta. Par sekundi je mumljala sve dok nije shvatila da treba nešto reći, a ne samo disati na slušalicu.

 „B-bok tata…“ zastala je smišljajući riječi i pretvarajući ih u rečenice. Prošlo je toliko dugo od kako je tati ostavila glasovnu poruku. „Ne znam hoćeš li mi se ikada javiti, vjerojatno ne ali… Ja ću ti svejedno reći što propuštaš u odrastanju svoje jedine kćeri.“ Pitala se, da li je zapravo ona njemu jedina kćer ili možda već ima i drugu, možda je i sina dobio. Vjerojatno je zato bila zamijenjena. „Upoznala sam jednog dečka u knjižari, njegovoj knjižari… Drag je, ljubazan, zna svirati gitaru, pisati pjesme i pored svega toga sretna sam kad sam s njim. Znam da si uvijek govorio da ću naći dečka kojega ću voljeti, koji će voljeti mene, ja sam ti se uvijek smijala i govorila da je to nemoguće. Pa, izgleda da je ipak moguće… Prije par dana sam otišla od mame, živim sa Niallom, to je njegovo ime… Sretna sam tata, sretna sam po prvi put od smrti i odlaska od tebe, sretna sam. Bilo bi mi drago kada bi bio ovdje pored mene. Želim te vidjeti, posljednji put u životu ako želiš. Razmisli o tome, molim te, ja još uvijek postojim.... Bok tata..." poklopila je i obrisala hladnim prstima svoje suze sa obraza prije nego li je udahnula i upijala snagu.

Niall je provirio iza zida prije nego li je izašao. Poslušao je cijeli Roxannin monolog. Širom je ispružio ruke i Roxy se dovukla do njega hodajući na prstima u njegov topli zagrljaj. Sakrila je lice u njegov vrat, lagano su hodali sa noge na nogu u krug. Kao mali ples, samo sto nijedan od njih dvoje ne zna plesati. Nježno ga je poljubila u vrat i osjetila kako mu se dlačica po dlačica na tijelu diže dok mu trnci prolaze tijelom i zatamnjuje mu se pred očima. Nikada se nije osjećao ovako smireno, potpuno i jedinstveno, vidio je cijeli svoj život sa Roxanne i htio bi tako provesti. Naravno, jedino ako ih život ne odluci rastaviti.

"Sve će biti u redu." Rekao joj je kao podsjetnik.

Kimnula je glavom i odmaknula se od njega samo kako bi stavila palačinke, kavu i cappuccino na stol. Ukrala mu je kratak poljubac i nasmiješila se prije nego li su oboje doručkovali.

                             *   *   *

"Jesi sigurna da želiš ovo?" Upitao je nakon duge minute šutnje. Stajali su ispred kolodvora, gledali su tablicu koja se neprestano mijenjala i čekali svoj vlak.