Spašena || Niall Horan [Croatian]

2. Poglavlje

Roxanne nije imala pojma što je taj dečko time htio reći. Ali znala je da je on jedini koji ju je uspjeo nasmijati nakon dugo vremena. Bilo joj je nevjerojatno žao što ga vjerojatno nikada više neće vidjeti.

                          *   *   *

Hodala je školskim hodnicima spuštene glave i molila se da je nitko ne primijeti. Ali naravno da jesu, i još jednom je prozvali čudakom u dugim rukavima. Zato se i sakrila u ženski toalet i čekala da svi odu sa hodnika kako bi ona mogla na nastavu. Uvijek je kasnila, profesori su je korili a ona je sjedila u zadnjoj klupi i ponavljala samoj sebi da izdrži i samo što nije gotovo - bar na par mjeseci.

                           *   *   *

Par teških sati kasnije, Roxanne je šetala gradom i tražila posao preko ljeta. Pokušavala je po dućanima, buticima, knjižnicama, music shopovima... Ali nitko nije trebao dodatnog radnika. Bila je spremna vratiti se kući kada je ugledala knjižaru sakrivenu između zgrada. Duboko je udahnula pokušavajući upiti bar malo samopouzdanja u sebe. Zavezala je kosu gumicom koja joj je bila na zapešću te krenula preko ulice u knjižaru.

Miris novih knjiga ispunio joj je pluća i poželio dobrodošlicu. Knjižara je bila manja no što se čini. Stala je pokraj stola na kojemu su još bile kutije.

Prošlo je par minuta ali nitko još nije dolazio. Otvorila je vrata i jedva prekoračila van kada je čula isti onaj nježan ali sada malo višlji glas.

"Čekaj! Stani, nemoj ići."

Dečko je nosio kutiju punu knjiga koja mu je prekrivala glavu. Predpostavila je da ne vidi jer se spotaknuo o policu i kutija mu je pala a police se lagano zatresle. Plavušan je duboko uzdahnuo i sagnuo se da pokupi knjige. Nogom je trknuo u već uzdrmanu policu i knjiga mu je pala na glavu.

"Kvragu Romeo i Julija! Zašto knjiga mora biti toliko teška!?" - progunđao je sebi o bradu.

Roxanne se tiho nasmijala i ispustila torbu s leđa. Prišla mu je i zajedno sa njim pospremala knjige nazad u kutiju.

"Oprosti stvarno sam nespretan! Nemam pojma što mi je još od jutra. Mislim možda sam malo uzbuđen. Ustvari-" Zaustavio se kada je shvatio da priča gluposti neznancu. -"Oprosti, ovo je drugi put da smo se sreli danas a ja ti se nisam ni predstavio... Niall, drago mi je." Ispružio joj je ruku koja je bila topla i snažna na dodir.

"Roxanne." Odgovorila je kratko i jednostavno.

Gledala je u njegove oči gubeći se u njima. Imale su poseban sjaj s kojim se ni dijamanti ne mogu mjeriti. Dok se ona gubila u njegovim očima obuzimajući joj dah, Niall se smješkao kao da je znao koliko joj brzo srce kuca.

"Zar se nećeš javiti?" Niall ju je glasom vratio u stvarnost i shvatila je da joj mobitel zvoni u džepu veste.

Podigla se i otišla do svoje torbe koju je ostavila pokraj stola i tek onda se javila. Nije stigla ni riječ reći već ju je vika zaustavila.

"Roxanne! Kvragu, bolje ti je da se nacrtaš na kućnim vratima za manje od 15 minuta inaće si mrtva! Čuješ me!? Mrtva!"

Roxanne mami nije ni stigla objasniti gdje je. Ali znala je da će kasniti jer joj treba pola sata do kuće. Vratila je mobitel nazad u džep i podigla torbu na rame kada ju je glas natjerao da se okrene.

"Ovaj, predpostavljam da moraš ići. Ali hvala ti što si mi pomogla. Evo ti moj broj za svaki slučaj da možda trebaš posao preko ljeta, a i meni bi dobro došla ruka oko ovoa."

Pogledala je papirić s njegovim brojem u svojim rukama. Nije znala što reći, pa se samo osmjehnula kao i obično. Niall joj je prišao još bliže nego što je bio i zagrlio je oko struka priljepivši njene ruke uz tijelo. Roxanne se duboko iznenadila, ali toplina njegovog tijela na njenom joj je godila i više nego što je trebalo. Budilo je one stare osjećaje u njoj i stvaralo je paniku u njenom tijelu. Htjela je pobjeći što je brže mogla ali u isto vrijeme htjela je povesti taj osjećaj topline sa sobom. Zadnji put kada se tako osjećala bilo je kada ju je Maryem zadnji put zagrlila dan prije nego li je počinila samoubojstvo.

                          *   *   *

"Pa dobro gdje si ti cijelo vrijeme!? I kasniš! Zašto kasniš!? Jesi pušila! Pila si zar ne!?" Roxannina mama dočekala ju je na ulazu u kuću, nije uspjela ni cipele skinuti.

"Bila sam u gradu. Kasnim zato što je daleko. Tražila sam posao za razliku od tebe. Nisam pušila. I nisam pila." Roxanne je odgovorila drsko te puhnula mami u lice kao dokaz.

Bila je sigurna da njena majka ne zasluzuje nista drugo. Pa zašto i bi? Prevarila je njenog tatu za nekog starog bogataša, on je ubrzo umro i ispostavilo se da su u dugovima do grla. Nikada joj neće oprostiti to što je napravila. Sada se opija i puši ali ne želi pregrist ponos i nazvati bivšeg muža. Nije čula od njenog oca odkako se morala preselit sa mamom protiv njene volje. Uvijek ga je zvala, nikada se nije javljao. Nakon nekog vremena shvatila je da nije vrijedno zvati osobu koja ne mari nimalo za tebe.

"Kako mi to odgovaras!? Ja sam tvoja mama ponašaj se prema meni tako!" Barbara; njena majka prstom joj je zaprijetila i unjela joj se u facu.

"Onda se ti ponašaj prema meni kao kćeri a ne kao smeću!" Ljutito je odgovorila. Inače se nije svađala sa mamom, ali danas je ona kao i svi ostali ljudi iz škole presla granicu.

"Pa ti i jesi smeće! Ti si jedno obično smrdljivo malo smeće koje uopće ništa ne radi! Osim toga, jesi si pogledala ocjene iz skole!? Kako ti mislis upisat fakultet sa dvojkom!?"

"Da i imam dobre ocjene u školi ionako ne bi mogla upisat fakultet zbog tvoje ljene guzice koja nista ne radi i samo troši novac koji ja zaradim na cigarete i alkohol!" I tada je Roxanne prevršila svaku mjeru.

Znala je da joj je mama pijana i da je jednostavno trebala šutit kao i uvijek kad ju je mama udarila koljenom u trbuh.

"Ti nisi moja majka. Ti si monstrum." Primila se za trbuh i odšepala u sobu di je plakala gledajući u Niallov broj mobitela pitajući se dali da ga nazove.

Ali razmišljala je i zašto bi zvala neznanca i pričala mu o svojim problemima kad ga nije briga. Nikoga nije briga za nju. I tako se već polako navikavala. Jedini prijatelj kojeg je imala bio je njen sivi kist koji povlaći crveno.

Skinula je vestu te zaključala vrata sobe. Vid joj je bio zamagljen od suza i oči su je pekle od sada razmazane šminke. No svejedno je posegnula za svojim prijateljem koji se sakrivao ispod kreveta.

Ispružila je svoju lijevu ruku i pisala rijeći tajnim jezikom crvene boje. Krv joj se sljevala niz ruku i kapala na hladan sivi pod. Svaka kap krvi bila je kao rijeka riječi koje jednostavno nije mogla izustiti. Većeras je pomislila je da se pridruži svome anđelu gore, no nije imala snage ni za što više i jednostavno je legla na krevet krvavih ruku i plakala sve dok nije zaspala.

__________________________

Tadam! Nadam se da ste uživali. Znam da sam užasno spora što se tiče novih poglavlja. Ali imam ispriku ahhaha.

Ovo poglavlje je već bilo napisano u 8. mjesecu kada sam bila na moru ali nisam imala interneta da spremim i mobitel mi se zgasio. Tako da je propalo zajedno i sa drugom knjigom. Ako već ne čitate moju prvu knjigu Different koja je pisana na engleskom slobodno zavirite i recite mi ako želite da je prevedem na hrvatski.

Nadam se da volite moju knjigu!

Keep smilling, stay positive! ♥

Love ya! ♥♡

P.S.

Puno hvala @Directionerka_4ever na prvom komentaru u ovoj knjizi, nadam se da te nisam iznevjerila ovim poglavljem. ♥♥