Spašena || Niall Horan [Croatian]

1. Poglavlje

S puno muke i maminom prisilom Roxanne je ustala iz svog toplog kreveta te se dovukla do kupaonice gledajući svoje tanko tijelo u ogledalu. Ogledalo je bilo potpuno novo, pošto je prošlo ponovo razbila. Ne voli ih, svaki put kada se pogleda, iza sebe vidi Maryemino tijelo kako visi sa užad kojeg je sama napravila, uvijek je tjera na plač pomicao da je njen jedini izvor sreće presušio.

Umila je svoje krhko lice, potom stavila olovku i maskaru. Pokušala je sve da prekrije rezove uzduž ruke, ni puderom ni kremom nije uspjela. Na kraju je samo stavila narukvice i povukla duge rukave. Bio je zadnji dan škole, naravno da je bilo užasno vruće, posebno kada je njena škola bila posve staklena, no nije htjela riskirati. Da njena razrednica vidi, istog trena poslala bi je kod školske psihologinje.

Roxanne umjesto kao svaka tinejđerica nije izašla kroz ulazna vrata kuće, već se iskrala kroz prozor. Nije bilo visoko pa je samo skočila. Potrčala je do autobusne stanice te krenula prema školi. Osjećaj nelagode i tuge miješao se njenim tijelom gledajući druge ljude u autobusu koji nose kratke rukave, bretele, suknje, hlačice... Jedva je čekala da izađe.

Sjela je pokraj stare bakice koja bezbrižno čita novine i mrmlja sebi u bradu o bezobrazluku političara. Stavila je slušalice u uši te pojačala pjesmu With Ears To See And Eyes To Hear od Sleeping With Sirens. Gledala je oko sebe - bila je jedna cura smeđe kovrčave kose, na svom malom prćastom nosu nosila je crne naočale, nije znala gdje da gleda pa je glavu spustila prema dolje.

Tada je ušao dečko plavkaste kose podignute gelom, oči su mu bile nevjerojatno plave, ona bi to opisala onako pjesnički "kao more poslije oluje". Bio je apsolutno savršen. No Roxanne si nije mogla priuštiti to zadovoljstvo njegove ljepote te je sramežljivo spustila pogled.

"Hej, um, mogu li sjesti pored tebe?" Čula je nježan no dubok glasić kako joj prilazi. 

"Zauzeto je." Odgovorila je bez da je pogledala u tu osobu, nije joj do sklapanja prijateljstva. Ne želi gledati kako možda njen jedini prijatelj odlazi a ona tu ništa ne može.

"Pa ja ne vidim nikog pored tebe." Pogledala je sjedalo pored sebe gdje je sjedila starica. Nije primijetila kada je otišla. "Nema veze..." Podigla je pogled i dečko je počeo odlaziti. Nije ga puštala. Najnježnije što je mogla ga je primila za ruku, bojeći se da se ne bi slomio.

"Ne... Sjedni molim te.", zvučala je uplašeno, izgubljeno, slomljeno - svatko bi popustio kao što je i on. Nije bila sigurna kako da započne razgovor sa ljudima a kamoli sa dečkom, šutila je kao i on. Gledala je u njegove sklopljene ruke, igrao se prstima kao da pokušava smanjiti nervozu. No njegovo je lice pokazivalo potpuno drugačiju emociju, smješkao se dok su mu se obrazi crvenili. Polagano je podigao pogled te pogledao Roxanne, ona se gubila u njegovim očima. Samo su se gledali, nisu progovorili ni riječ. Riječi nisu bile ni potrebne, Roxanne je osjećala toplinu, sigurnost i ljubav što nije već dugo. Bio je to prelijep osjećaj, izmamio je osmijeh na njeno lice. 

Autobus je naglo stao i ona je skoro pala sa sjedala. Pogledala je oko sebe, trebala bi izaći na ovoj stanici. Lagano se nasmiješila misterioznom dečku te ustala i krenula prema izlazu. Zadnje što je od njega čula prije nego li je izašla bilo je:"Bože, kako je posebna."