Spašena || Niall Horan [Croatian]

7. Poglavlje

"Tako idu veze i zaljubljenosti. Svađe, slamanja, suze, plač, svađe, suze... I lista se nastavlja i nastavlja, nikada neće stati. Duga je lista želja koje želimo, snova koje sanjamo, sramotnih stvari koje smo napravili i onih koje ćemo tek napraviti. No to je život, gorak ali istovremeno i sladak. On ide dalje, mi ga samo možemo pratiti, prilagoditi se i trpiti ono što nam priređuje. Da li je stvarno svijetlo na kraju tunela? To svi govore, ali što kada izađemo iz tunela? Može li svijetlo biti toliko jako da nas zasljepi, sprječavajući da vidimo put kojim trebamo nastaviti. Što ako baš tada skrenemo sa puta i krenemo krivom cestom? Pitanja, pitanja i samo pitanja. No gdje se nalaze odgovori? Evo ga, opet pitanje. Možda bi trebali prestati postavljati pitanja i početi tražiti odgovore. Nitko nam ih neće reći, sami otkrivamo ovaj svijet, bio on okrutan, zao ili pun meda i mlijeka."

Zaustavio ju je iznenadni poljubac u obraz. "Znao sam da si ovdje." Niall je izjavio te sjeo pokraj nje obgrlivši ih oboje dekom. Na krov zgrade nitko nije mogao doći osim njih dvoje.

"Mozda bi trebala meni poneka reći što razmišljaš, mogu i ja biti dnevnik. Neću nikom reći." Nasmijala se jer je čula to od njega nekoliko puta u posljednjih par dana da je već postalo i smješno. No nikada mu nije rekla ono sto bi zapisala u dnevnik. Takve teme su joj još uvijek bile pre osjetljive i jednostavno ih nije mogla izustiti.

"Pričekaj tu, sad ću doći." Odmaknula se od njega, Niall je tiho zacvilio kada je toplina njenog tijela zamjenjena laganim povjetarcem. Ali to je trajalo samo trenutak jer se Roxy vratila sa gitarom i kutijom u ruci. Sjela je pokraj njega i dala mu gitaru. "Ovako, ovdje su pjesme koje sam nekada davno napisala i već neko vrijeme ih nisam pregledala, očeš samnom?" Smješak se pojavio na njegovom licu prije nego li je kimnuo glavom.

Otvorila je kutiju i izvadila prvi list koji joj je došao pod ruku. Osmjeh joj je izbljedio i brzo je udahnula, "dobro, ovu pjesmu sam napisala jedno veće. Taj dan sam popodne bila u školi. Vukla sam se po hodnicima, sakrivala po wc-u kao i obicno. Ali jedna cura me vidjela i pratila do ormarića odakle sam htjela uzeti žvake. Došla je do mene...

"Ti si ona Roxanne, zar ne?" Roxy je pogled usmjerila prema njoj pitajući se što želi od nje. Nije odgovorila. Samo je lagano zatvorila ormarić i pokušala proći pored nje. No ona joj je zaklanjala put i sprjećavala joj da pobjegne.

"Da, zašto pitaš?" odgovorila joj je znajući da je neće samo tako pustiti.

"Rekli su mi jako puno toga o tebi. Ti si ona koja je ubila svoju najbolju prijateljicu." Roxanne je rašila oči koliko je god mogla. Nije mogla vjerovati da su se takvi tračevi proširili školom i da je netko i mogao pomisliti da je ubila Maryem.

Mahala je glavom pokušavajući maknuti sliku iz glave njenog mrtvog tijela kako visi sa špage. Beživotno. Nema je više.

"Ne znam koje su ti laži rekli, ali možda bi trebala počet gradit svoja vlastita mišljenja nego slušati druga." nije htjela biti tako oštra, ali istina je. Ondje su uvijek pričali gluposti, jedan tjedan je cura zatrudnila, drugi je imala pobačaj a treci je opet trudna. Budalaštine.

Odmaknula je ruku djevojke kojoj nije znala ime, sa ormarića i prošla pored nje. Hodnik je uvijek bio krcat tinejđerima koji su pisali zadaće po hodnicima, oni koji su zaostali još u vrtiću i trče po stepenicama. Ali najviše je bilo onih koji su sve gledali sa visoka, i ti su bili oni koji su pokretali tračeve. Tračeve kojim su uništavali jedno drugo, ali naravno da su se voljeli, jer ta njihova grupica uvijek je bila glavna i nikada se nisu razdvojili. Zato su sami bili nitko i ništa, kao i svi ostali u toj školi.

Blokirala je sve glasove koji su je pokušavali zaustaviti, ignorirala uvrede, oči je zatvorila da ne gleda gađenje na njihovim licima. Kad zapravo, oni su ti koji se njoj gade. Kako im se samo da mješati u tuđi život? A evo i prvog odgovora... Nemaju dosta problema u svom životu i idu se petljati u tuđi, kada zapravo ne znaju ništa o toj osobi. Ne razumiju njene osjećaje, razmišljanja i ukuse. Nikada neće shvatiti probleme koje ona ima jer svi žive u svome malom svijetu sa raditeljima, u kući sa vodom i strujom, uredno plaćenim računima... Ne mogu ni pomisliti kako je to kada ideš u krevet prljav, u suzama, sa kamenom na duši koja im sprječava san, što dovodi do maštanja znajući da se nikada neće ostvariti.