Nauči me voljeti

Dobro djelo?

Budim se sa strašnom glavoboljom i bolovima po cijelom tijelu koji kao struja žare, peckaju i paraliziraju me.

Živ sam prva stvar koja mi prođe kroz glavu. Nasmijem se sam sebi nekako slabašno tim mislima jedva susprežući bol koja me istog trena podsjeti da je i dalje tu.

Mora da je neka budala prolazila pokraj i zažalila se nadmnom misleći da radi dobro djelo, ne znajući da če im se odbiti od glavu što su me zapravo spasili.

Pogledam oko sebe i uočavam neke vidno stare,ali u pokušaju moderno uređene zidove sa ne prevelikim prozorom nasuprot mene i više manje praznim podovima,nekava crna izlizana fotelja stoji u kutu sa ne tako novim staklenim stolićem koji se nekako uklapa u cjelu ovu atmosferu te u rubu sobe veliki ormar sa isto takvim velikim drveno obrubljenim ogledalom do njega.

Ne izgleda kao bolnica, više kao neka malo veća iznajmljena studentska soba.
Jel moguće da su me doveli sebi u stan od svih mogućih mjesta i to očito bez nekih prebelikih problema čim zauzimam jedini krevet u ovoj cjeloj prostoriji.

Pomaknem lagano ruke u stranu tek onda osječajući da mi je nešto zabodeno u njih te me krene stezat, izgleda da imaju nekog medicinskog iskustva čim su mi uspjeli zabit ovu infuziju.

Jaka bol me presječe ktoz cijelo tjelo kada se samo malo pomaknem u iza,izgleda da je rana gore nego što sam mislio, a vjerovatno nije ni nevrjeme previše pomoglo...

Kvragu da me bar ova glava ne boli ovoliko,osjecao bi se duplo bolje, poludit ću od ovog tutnjanja i konstantnog nabijanja tlaka u mojoj glavi, doslovno tolko da jedva suzdržavam da se ne onesvjestim opet, a izgleda da imam i temperaturu s obzirom da osjećam poveću vlagu i hladnoću do stuplja da mi se koža naježila.

Naslonim se na zid sa glavom kada čujem sve glasnije korake popraćene nekakvim šuškanjem, a zatim otključavanje brave i nježno otvaranje vrata.

"Netko nam se probudio"
čujem muški glas od negdje poznat bez preostavke gdje sam ga mogao ćuti,pokušava tiše pričat očito iz brige ili možda neke navike.

"Ti??" izustim bez razmišljanja kada pogledam čovjeka koji upravo stavlja neku vrećicu sa stvarima na onaj stakleni stolić.

"A koga si ti očekivao? Zubić vilu? Anđela čuvara? "

Nasmije mi se i vadi nekoliko kutija i kutijica van iz vrećice, skupa sa bočicom vode koju otvara tih par koraka dok dolazi do mog kreveta

"Makar dođem ti nešto kao anđeo čuvar s obzirom da si mogao umrjeti tamo na mjestu i nikoga nebi bilo briga" slegne ramenima otvarajući manju kutijicu sa tabletama.

"Jao baš si divan" kažem isuviše sarkastično "šteta što te nitko nije tražio da me spasiš, baš si mogao biti ko ostali i proč kraj mene ko da te nije briga"

Pruži mi bočicu sa vodom i tabletu gledajući me pomalo smrknuto.

"E pa oprosti što nisam govno,sad mi je baš žao što nisam usput i prešao preko tebe" odpuhne nekako iznervirano i vrati se na kauc.

"Nemoj misliti da ću ti platiti za pomoć, sam si me spasio, sam se i nosi sa posljedicama"okrenem glavu prema prozoru odjednom zainteresiran za vrijeme "nije da baš imam imam novaca" .

"Znaš ima i drugih načina plačanja, novac ne može kupit sve" naceri se "uvijek mi možeš platit svojim tijelom".

Vratim pogled na njega na što on u isto vrijeme pogleda u mene, tada tek uočim da su mu oći svjetlo smeđe skoro pa boja meda koja lagano svjetlucka na malim zrakama sunca koje prolaze kroz ovaj prozor.

"U tvojim snovima"

Vratim pogled na prozor zamišljeno gledajući, da li ima uopće svrhe se vračati natrag u bandu sa nezavršenim zadatkom.

"Nisam mogao ne primjetiti tetovažu na tvom boku, ali izgleda da sve ima više smisla sada. Udave."

Kaže to kao uvredu više nego opasku na šta ja samo preokrenem očima i pokušam ga ne gledati direktno u oči.

"Wow, otkrio si veliku tajnu vrijednu obsolutno ničega,istina glavni sam tam što se tiče prljavih poslova, ali si previše nade uložio u mene ako planiraš nešto napraviti sa tom informacijom, što se njih tiće bolji sam mrtav nego živ"

Izgovorim tu rečenicu praveći se da me nimalo ne dira, iako i sam znam da je to nemoguče, oca nemam, obitelj nemam tamo, ali ostajem isključivo zbog uspomena na majku koje bi mogao izgubiti ako budem izbačen.

Pogleda me opet na duže vrijeme kao da mi promatra dušu

"Znaš... Ljepota nije prijelazna"

Ponovo se nasmije i otvori jednu od vrecica vadeći veliki sočni komad pizze mljackajući i proizvodeći zvukove uživanja i odobravanja

"Baš si smeče, znaš to?? "

Ustane se i donese pizzu skroz do mog kreveta,taman da ću ju uzet, otme ruku nazad.

"Oh,umalo zaboravih, ranjeni i bolesni nesmiju jesti tešku i nezdravu hranu,kakva šteta, izgleda da si danas na djeti, ali možeš uvijek dobiti čokolino"

Cvoknem jezikom iznervirano, samo ti čekaj da se ja oporavim, jest češ ti čokolino sa nosom....

LUKAS
Doznajući jučer za moguće ponovo ubojstvo visokom dužnosnika, odlučim krenuti na dogovoreno mjesto koje smo uspjeli nabaviti i prošpijunirati uokolo.

Izgleda da kasnim ko uvijek jer je akcija več započela, ali nekim čudnim redosljedom, izgleda da ih je više znalo za vrijeme i lokaciju, što dodatno otežava promatranje.
Dvojica na krovu, snajper dve zgrade dalje i nekoliko predpostavljam čuvara, izgleda da su preduhitrili hitmena koji se trebao danas rješiti bankara.

Sve se odvija donekle brzo sa dodatnim pogoršanjem vremena i nenadanim prolomom oblaka.

10 minuta kasnije prolazim kroz park nedaleko zgrada di se sve izdešavalo i skoro se popiknem na onesvještenu osobu na podu.

Zezaš me... Progovorim kao šalu i sagnem se da provjerim o čemu se zapravo radi, a ono ni više ni manje onaj dečko sa mačem, isto obučen samo ovaj put bez svog oružja i mokar od glave do pete.

Podignem ga lagano i skinem tu kapuljaču i masku mu sa lica ostajući zatečen više nego ljepim crtama lica, znao sam, osoba koja onako graciozno rukuje sa mačem ne može biti razočaravajuća.

Kiša se već duže vrijeme zaustavila,a ja i dalje osječam da nešto kaplje niz moje ruke te odlučim provjeriti na prvu klupicu ispod svjetlosti.

Krv... I to već u malo većim količinama.Izgleda da mali ljepotan ima više problema od same nesvjesti.

Unajmim jednu od jeftinijih soba u prvom hotelu na koji naiđem u ovom starom dijelu grada, te zovem svog doktora bez imalo zadrške iako je već poprilično kasno.

Sranje, ne treba mi sada da mi još i umre na rukama.

~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~