Zov prošlosti (dovršeno)

Nečujno zavijanje

"Frank!"
Scorpius je ugledao Franka razbarušene kose koji se tek vratio sa treninga
"Frank,istraživao sam...našao sam samo jednu Greybackovu ženu,ali to nije bitno sada. Moramo izvući tu informaciju od Hagrida...moramo"
Frank ga je zamišljeno pogledao,a onda se činilo da ima plan koji mu nije htio reći odmah,vjerojatno nije još bio gotov. Uputili su se prema učionici Čarobnih napitaka,ovaj sat im je profesor Slughorn trebao donijeti rezultate njihovih napitaka,tj.trebao je do danas ocijeniti. Uputili su se prema učionici Čarobnih napitaka u kojoj su sreli nepoželjene ljude,Slytheirne. Uskoro je utakmica,Gryffindori igraju protiv Slytherina pa su njihovi odnosi sve napetiji i neprijateljskiji,samo je netko čekao kad će se potući. "Longbottom,ne planiraš valjda izaći na utakmicu?"
podrugljivo je izlanuo jedan prvoškolac koji je prilično mršav "Jesi li siguran da nećeš biti onakav kakav si bio na treningu?"
izazivao je drugi prvaš koji se zove John Sindall,on ima kosu boje ugljena,a oči crnije od tame koja se prostirala svake noći onim crnim nebom punog zvijezda.
"Djeco,djeco uđite."
pozvao ih je profesor Slughorn da uđu,a onda,kad su svi sjeli na svoja mjesta rekao je
"Danas radite u parovima. Radit ćete po dvoje...John i Frank! Odlično,odlično...Christian i Elanor....Gloria i Peter..Jim i Sophinnela,Scorpius i Leonora..."
nastavljao je nabrajati,kada je završio,nastala je zbrka oko toga tko će kod koga doći. Leonora je dośla kod Scorpiusa.
"Vidi što imam,"
pokazala mu je onu knjigu koju je gledao na Zabranjenom odijelu,knjigu
"Tama je strašnija od mraka"
,Scorpius se oduševio i zadovoljno je prihvatio. Leonora se očito htjela pomiriti sa njima jer je prihvatila da skoro sve sama odradi,samo da bi Scorpous imao više vremena za istražvanje
"Gotovo,gotovo gotovo! Di sada vam je napitak trebao biti zelenkasto-bijeli,stavite u bočice i predajte mi."
Leonora je uspješno odradila svoj dio,a zatim je predala bočicu profesoru.
****
Čulo se paranje zastora....čuo se nečiji hod. Netko je šetao u toku noći spavaonicom. Sad se čulo prolaženje oštricom kroz nešto tupo,kao zid,a onda se kao nešto rasparalo...i paralo...zvukovi paranja tkanine su postali jači. Netko se probudio. Netko je ugledao tu zakukuljenu priliku kako para zastore na krevetu. Netko je vrisnuo. Netko je razgoračio oči od užasa i straha. Netko je zajaukao od boli. Netko je bio uboden. Netko je puštao krv iz utrobe koja je prilično obilno krvarila. Ne,ne smije se dogoditi još jedna smrt.
Netko je zavrištao vriskom kojeg nitko nije čuo,a zatim nastavio ležati na tlu do kojeg ne zna kako je došao. Ta krv koja je tekla bila je tamnocrvene boje,a množila se na tlu kao pljusak kiše koji je u te kasne sate počeo padati. Tako se krv razlijevala,tražeći nečiju pomoć se pomiješala sa kapima kiše i jurnula niz omanju povišenost do samih vrata Zabranjene šume koja su se protezala od jedne kamene kolibice,pa sve tako dalje u ravnini s tim. Ta pojava je uskoro bila popraćena zavijanjem jednog crnog psa koji je počeo trčati negdje u nepoznato,a da nije niti sam znao gdje. Išao je gdje su ga noge nosile. Zavijao je,puni mjesec mu je osvjetljavao put dok je on glasovima uzbune upozoravao svojim lavežom na opasnost. Nitko ga nije doživljavao,samo je do njega došao jedan gorostas čupave brade i kose,te ga je pogladio onolikim rukama,koje su mogle bez ikakvog problema dići tog psa i unijeti ga u kolibu,ali to se nije dogodilo. Te ruke su ga još jednom pogladile da se smiri,i na njegovo čudo,pas se smirio. Znao je da je do njega došao netko tko će ga pratiti,tko će vjerovati njegovim istiktima jednakom jačinom kojom on vjeruje,a možda čak i jačom. Gorostas je pratio psa,kao da je on njegov pas,a pas njegov vlasnik. Uskoro su se uvukli u šumu u kojoj nije bilo niti traga mjesečevoj svjetlosti,niti traga onoj toplini zvijezda na nebu,bio je mrkli mrak. Samo je ona krv tekla i isticala se svojim sjajem među gustim drvećem,a oni su je zgroženo pratili. Ubrzo se čula pjesma vjetra kojoj su drveća bile žice po kojima se lira svira,a zatim se ta melodija vukla kroz šumu i pratila ih u stopu gdjegod oni išli. Došlo je do raskrižja tog njihovog krvavovodenog puta koji ih je vodio do žrtve,ali pas nije digao šape od toga,još se čvrsto držao za ono u što vjeruje,njegovi pseći instikti ga nisu napuštali. Počeo je zavijati u tome mraku u kojemu je jedino svijelo bila lampa koju je gorostas držao. Pratio je psa praćen uz zvuk onog vjetra koji je zvučao lirski,a da nije niti znao da je ta žrtva tek par desetaka metara dalje. Tako je vrijeme teklo,a oni su našli žrtvu nepoznatog ubojice. Lažala je na jednom omanjem povišenju sa kojeg je krv ponosno tekla saznavši da je došao spas. Gorostas je požurio do dječaka,poznivao ga je on. Njegovo lice su krasile zelenkaste oči koje su sjale u mraku,nos koji je prestao disati,i usta koja su se borila u pronalasku zraka.