Nakon mnogo vremena

9.Dio

*10 dana kasnije*

Proslo je vec deset dana,nista se nije desilo, dani su tekli uobičajeno. Izbjegavala sam da ga vidim sto sam bolje mogla, vijdela bi ga samo ponekad kad bi mu odnjela lijekove ali tada je spavao.

Spremila sam se i krenula na posao, danas ga pustaju van.Jedan dio mene nada se da ga necu srest da ce otic i tu se prica zavrsava, a drugi dio mene nada se da cu ga srest .Jos uvjek ne mogu da odlucim koji dio je jaci.

Usla sam u kantinu tamo je sjedio Nik, djelovalo je da mu je dosadno pa sam mu prisla

"Hej" pozdravila sam ga
"Napokon, cekao sam te pola sata"ono smoreno lice odjednom je nestalo
"Dobro , cemu tolika radost vidas me svaki dan" govorila sam dok sam sjedala pored njega
"Pa vidis sjedio sam sam i umirao od dosade, mali znak paznje mi znaci"govorio je kroz osmjeh
"Ha ha , ostali ne doalze?"upitala sam jer se nisam cula ni skim od sinoc
"Danas smo samo mi druga smjena, o i da Ana doalzi u 3 "odgovorio je

Ali nije stigao vise nista rec prekinuo nas je meni dobro poznati glas.

"Hej Lexi"zaculo se iza mene
Okrenula sam se a iza mene stajao je Nejc
"Hej"ogovorila sam prilicno iznenadeno, jer ga nisam ocekivala
"Da li mozemo porazgovarati na kratko"upitao je blago ne napadno

Taman u trenutku kad sam htejlw reci naravno ,zazvonio mu je telefon.Izvadio ga je iz depa i nisam mogla vjerovati sta je pisalo. Na sredini ekrana velikim slovima pisalo je "zivot moj", odmah sam se prijestila prije pet dana kad sam mu nosila lijek  probudio se i tiho prosaptao
"Vratio sam se zbog tebe"

I nisam bas vjerovala u to ali nije mi bilo svejedno cuti to od njega.Zavrsio je telefonski poziv i okrenuo se ka meni.

" I mozemo li da poragovaramo" upitao je nestrpljivo

Nisam znala sta da uradim, nisam htjela da mu opet dozvolim da me povredi.Bez razmisljanja sam se okrenula Niku i rekla

"Ljubavi ovo je moj prijatelj, idem da porazgovaram s njim" nisam ni sama mogla vjerovati sta sam upravo rekla.