Life goes on [h.s.]

Chapter 7.

Sjedim u autu ispred faklulteta i razmisljam dal' da odem na fakultet il ne? Htjela bih otic jer je ovo zadnji tjedan prije praznika pa nebih htjela propustit to malo nastave,a i nebih htjela otic jer cu vidjet Harrya. Propala bih u zemlju od srama. Moram ic na fakultet. Ako ga vidim jednostavno cu pobjec u wc ili se negdje sakriti. Nece biti tesko,bar se nadam.

Izlazim iz auta i krecem prema toj prokletoj zgradi. Svi sjede vani. Neki se svadaju,dosaduju,a neki cak i zabavljaju. Pogledom trazim Natalie,ali ju ne vidim. Odlucujem da cu otic u skolu i uzet si kavu. Treba mi je jedna. Uskoro ulazim u skolu,koja je doslovno prazna,jer su svi vani. Odlazim do aparata sa kavom,ubacujem 3 kune i cekam da mi iz onog neceg dode kava.
Napokon..uzimam kavu i izlazim iz skole da bih zapalila cigaretu. Potrebna mi je,pogotovo ujutro. Iako,nisam ovisnik,ali nemogu zamislit dan bez cigarete.

Sjedam na klupicu i palim cigaretu. Dim uvlacim u sebe pa ga ispusem kroz nos. Ovo me opusta...Nakon sto sam popila kavu i popusila dve cigare,izvadila sam vlazne mamarice iz torbe i obrisala ruke. Ne zelim da smrdim po dimu. Uzela sam dve ljude zvakace da nemam los zadah od cigara te se naspricala parfemom. Pogledom sam presla po dvoristu nebih li mozda vidjela Natalie,ali nje nema. Ocito da cu se morat cijeli dan dosadivati bez nje.

Ulazim u ucionicu matematike. Mrzim taj predmet. Sjednem i shvatim da je ucionica skoro pa puna,ali hvala Bogu nema Harrya. Stvarno bih se pokopala da ga vidim. Ljuta sam i osramocena zbog onog poljupca koji je bio velika greska. Iako taj poljubac je u meni probudio toliko neobicnih osjecaja koje nikada nisam osijetila. Ne smijem se zaljubit. Nadam se da su ti osjecaji samo zbog Harry-evog izgleda. Iz mog razmisljanja prekinuo me piskutavi glas profesorice. Da imam ciglu uz sebe sad bih ju gadala. Njen glas je toliko piskutav da me bubnjici zabole. 'Ovaj dan ce biti dug' pomislim u sebi i pocinjem 'slusati' sta ova papiga prica...

Dan je prosao dok si rekao 'keks'. Izlazim iz skole i razmisljam gdje da odem. Neda mi se biti doma,a sad nemam ideju gdje da odem. Nemam koga zvati da ide sa mnom. Natalie je bolesna sto znaci da nista od njenog drustva. Iako,nemam s kim ic,setat cu se. Malo hodanja mi nece skoditi.

Secem se parkicem koji je sada pokriven snijegom. Znala sam da ce past. Inace u Londonu padne snijeg u 11 mjesecu,a sada je 12. I sad se spustio i napado za 10 gradova. Hvala Bogu sto imam jos tjedan dana skole i onda odlazim u Pariz kod tete. Fali mi jako,njen lijepi osmijeh,njeno druzenje. Cini mi se da nju vise volim nego rodenu mamu. Kada sam imala onih problema prije 3 godine ona je bila ta koja me izvukla iz svega toga. Ne kazem ja da mi nije ni mama pomogla,ali teta se najvise brinula oko mene. Ali mamu ne krivim jer je morala puno raditi da bi mi omogucila skolu i sve sto mi je potrebno..uskoro osjetim kako padam ali me dve velike ruke uhvate i sprijece da ne padnem. Podignem glavu i udaljim se od mog 'spasioca'. Uskoro se susrecem sa..O moj Boze.

"Nial?" "Melanie"-viknemo u isti glas.
Skocim na njega i zagrlim ga najjace sto mogu. Falio mi je moj najbolji prijatelj. Nismo se vidjeli 4 godine.

"Ajme nemogu vjerovat! Odkud ti?"-Opet upitamo u isto vrijeme. Nial mi se nasmije i dopusti mi da odgovorim prva.

"Ajmee,pa doselila sam se ovdje prije nekih 3 i pol mjeseca. Isuse nemogu vjerovati da si to ti. Nisam te vidjela 4 godine i stvarno si mi falio."-doslovno sam viknula koliko sam sretna. Privukla sam dosta pogleda ali sam ih sve osinula pogledom.

"I ti si meni falila jako."-rekao je i nasmijao se. Falio mi je njegov osmijeh. Uvijek je bio uz mene. Moj mali bleso.

"Pa kako da si ti u Londonu?"-upitala sam ga i krenuli smo se setati. Nemogi opisat koliko sam sretna sto sam naletila na njega.

"Tu sam se doselio prije nekih godinu. Neznam zasto,ali dosao sam."-rekao je i nasmijao se najjace sto je mogao.

"I sta ti radis ovdje?"-upitao me. "Pa upisala sam se tu na fakultet i imam svoj stan."-rekla sam mu na sta je on klimnuo glavom. "Promjenila si se Melanie. Jako si lijepa."-rekao je a ja sam se zacrvenila. "Hvala,ni ti nisi los."-salila sam se sa njim. "Sta nisam los? Ja sam maneken."-rekao je u sali. Kako mi je falioo. Obozavam tog decka.