Life goes on [h.s.]

Chapter 23.

"Molim"-vidno iznenadena i sretna sam viknula. Zaprepasteno sam gledala u Harryja,pa u Moniku a zatim i u Sashu. Svi su me gledali sa ogromnim osmjesima.

Veselo sam pljesnula rukama kao djete od dvije godine. Harry se nasmijao,i ucrtale su mu se rupice.

"Zahvali se Harryju"-Monika je rekla i namignula mi.

Da se zahvalim Harryju? Pa nije valjda da mi je on nasao posao? Zbunjeno sam pogledala u Harryja. Njegov pogled je svuda letio,samo ne na mene. Neces se tako lako izvuc Styles.

"Ajde da ti pokazemo ured"-Monika me povukla za ruku. Jao sta je nasilna. Sasha je tiha i povucena,ali zato Monika je divlja. Tako sam barem primjetila ovih 20 minuta.

Usli smo u lift i Sasha je pritisla broj 4. Sto znaci da je moj ured na 4.katu.

"Koliko katova ima ova zgrada?"-znatizeljno sam upitala. Cini mi se da ima oko 10 katova.

"11"-molim? Tako ogromno?

A sta si ti ocekivala tupsaco?

Ne moras odmah prigovarati.

Moram jer tebi nema pomoci.

Huh,molim te.

Cuo se zvuk na liftu,sto znaci da smo dosli na zeljeni kat. Ogroman hodnik,sa jedno 10-ak prostorija se nasao ispred mene. Sve je u crno-bijeloj boji i svida mi se. Monika mi je rukom pokazala na crna vrata na kojima je metalnim slovima napisano BENSON. Nasmijem se i otvorim vrata od moje kancelarije.

Ispred mene je crni veliki stol i crna stolica. Iza stola je ogroman prozor,vidi se cijeli London. Sa desne strane su police na kojima su knjige,papiri i jos svakakve gluposti. Sa lijeve strane su niski crni stolovi i stolice. Cini se da tu sjede gosti. Pored radnog stola je aparat za kavu. Lijepo je i mislim da cu se snaci ovdje.

Zidovi su lile boje. Niti pretamno,niti presvjetlo. Taman za moj ukus. Okrenula sam se prema curama koje su do sada pomno pratile svaki moj pokret. Klimnula san glavom uz jedan veliki osmjeh. Znaju sto to znace.

"Idemo do sefa da sve sredimo"-klimnula sam glavom na Sashine rijeci i zaputila se prema sefu. Nadam se da nije neki stari,zivcani i strogi djedica. Ili jos gore,sta ako je pedofil? Protresla sam glavom na besmislene misli i pokucala na sefova vrata. Cure su stajale iza mene i cekale da sef kaze 'Slobodno'. Kada se ta rijec cula,udahnula sam i usla unutra.

Jedna rijec. Sok. Ispred mene je stajao Louis glavom i bradom. Otvorila sam usta u soku. Louis sef? Pa ne mogu vjerovati.

"Iznenadena?"-pitao me sa smjeskom na licu.

"I vise nego sto mislis"

Nasmijao se i pokazao rukom da sjednem. Ured mu je bio crne boje. Skoro pa je raspored bio kao u mojem,ali njegov je bio luksuzniji.

"Isuse Louis! Ti sef? Jer ja sanjam"

"Znam da izgleda cudno,ali da,sef sam ovog mjesta"-ponosno se nasmijao.

"Pricaj"

Nakon sto mi je sve ispricao nisam mogla vjerovati. Morao se potruditi da bi bio sef. Drago mi je zbog njega ali i dalje ne mogu vjerovati. Louis koji je prije godinu i pol bio djete. Samo se zabavljao,tulumario,bario je sada sef. Sada nosi odjela,dok je prije nosio trenirke. Kako se ljudi mjenjaju.

"Eh,da"-uzdahnuo je. "Posao je tvoj. Sada se samo moras zahvaliti Harryju"

Pogledala sam ga zbunjeno. Kako to misli zahvaliti se Harryju.

"On mi je rekao da trazis posao,i ja sam mu predlozio da radis ovdje."

Gledala sam sokirano u njega. Zasto bi Harry to napravio?