Life goes on [h.s.]

Chapter 32.

Harry's P.O.V.

Liam i Louis su me cekali ispred kafica da porazgovaramo. Uopce ne znam sta trebaju.

Osijecam se glupo. Sa nikim se vise ne druzim,nego sam po cijele dane sa Ariel. Pomazem joj u svemu,idem sa njom na lijecenje i sta je najgore,moram se pravit da sam sa njom.

Tako povrijedujem nju,jer ne osijecam nista prema njoj,a i sebe jer bih najvise htjeo svoju Melanie. Da ju zagrlim,poljubim,i zauvijek budem sa njom.

Nju volim,ne neku drugu,nego nju. Ne treba bi nitko,nego samo ona. Sa njom sam cijeli ja,a ne polovica mene kao sada.

Sinocnji razgovor nikako nije dobro prosao,ali nadam se da ce shvatit da mi samo treba vjerovati. Ne znam otkuda joj to da mi je Ariel bivsa i da me prevarila. Zapravo,ne zanima me.

Ona mi samo mora vjerovati,i voljet me kao sto ja nju volim.

"Hej guys"-dao sam pet Louisu i Liamu,te usao sa njima u neki kafic. Izgubljen sam skroz i vise uopce ne znam koliko je sati,koji je dan..

"Sta ima?"-nisam znao sta da pitam. Skroz sam ih izbrisao iz svojeg zivota. Ne javljam im se redovito kao prije,i sve je otislo u kurac. Zivot mi se za samo dva tjedna okrenuo naopacke,i ne znam odkuda da krenem.

"Gdje si bio preksinoc?"-Liam je djelovao ljuto. U pravu je,i ja bih se ljutio.

"Morao sam ic na jedno mjesto"-jos ih i lazem. Dobro,na jedno mjesto to nije laz,zar ne?

"Zasto nisi dosao u park kako smo se dogovorili?"

Konobarica je taman naletjela i zahvaljujem joj se na tome.

Narucili smo pive i ja sam prosao rukom kroz kosu od silne nervoze.

"Oke,bio sam sa Ariel"-bolje da kazem istinu,bit ce bolje,zar ne?

"Sta si?!"-ipak nece. Louis je rasirio zeleno-plave oci prema meni. Zasto se ja toliko znojim?

"Objasnit cu vam.."-uzdahnuo sam i krenuo ispocetka. Od one jebene vecere,pa do sad.

Gledali su me blijedo i sa nevjericom u ocima. I ja bih takav bio na njihovom mjestu. Ali,sta mogu? Obecao sam i njoj i njenom ocu da cu joj pomoc,a onda se maknut sto dalje iz ovog sugavog Londona.

Melanie's P.O.V.

Ujutro su me probudile zrake sunca koje su obasjavale sobu i pticice koje su cvrkutale na granama drveca.

Savrseno budenje. Pomislila sam. Netko bi rekao da je proljece jer na proljece pticice najvise cvrkucu,ali ljeto je,i cudno,lijepo je vrijeme.

Susjedi prolaze kroz ulicu u kratkim hlacama i majicama. Osmijesi im igraju na licu i oci im sijaju.

Nebo je svijetlo plave boje,i krasi ga tek par bijelih oblaka. Trava je poprimila lijepu zelenu boju,vjerojatno od kise koja je sinoc padala.

Odmah se sjetim sinocnjeg razgovora. Svada,pa njegove rijeci. Samo mi vjeruj,ja cu sve srediti..sta mu je to znacilo? Kako bih mogla vjerovati nekome tko mi ni nece objasnit sto se dogada?

Izgubljena sam. Vise ne znam sta se desava,kome da vjerujem? Ponekad mi dode da se jednostavno zatvorim u sobu,i cekam,cekam hoce li itko doc i pitat kako sam?

Uvijek ja trckaram oko drugih,brinem,dajem savjete i na kraju ja najebem. Zasto su ljudi tu pored mene samo da bi nastetili drugima? Izostavimo decke. Oni su uvijek bili uz mene.

Sad moram i doktoru. Bojim se. Sta ako mi otkriju nesto sto je opasno po zivot i ne moze se izljecit?

Prodrmala sam glavom i brzo otjerala zle misli. Sve ce biti okej.